Motivacija i inspiracija u odgoju
Prema jednoj vrlo lijepoj knjizi i priči, svatko se od nas rađa s kutijom šibica u sebi, koje ne može uvijek „sam“ zapaliti.
Kisik može doći od daha osobe koju volimo, a svijeća koja bi mogla upaliti šibicu može biti bilo koja hrana, glazba, poljubac, riječ ili zvuk… Da bi mogao živjeti, svaki čovjek mora za sebe otkriti što će pokrenuti takve eksplozije, jer je gorenje jedne od šibica ono što hrani dušu….
Piše: Sanja Simel Pranjić / Samopozitivno.com
U skladu s tim, učitelji, nastavnici i profesori također trebaju pronaći što će „zapaliti njihove šibice“, što je to što ih motivira i inspirira u njihovim odgojnim nastojanjima. U učitelju uvijek postoji ljubav za učenike, no ako on ne održava tu vatru u sebi, vrlo lako se može dogoditi da se prepusti pasivnosti, svakodnevnoj kolotečini, a time često i nezadovoljstvu i frustraciji.
Često se važnost (samo)motivacije i inspiracije za odgojno djelovanje zanemaruje, podcjenjuje, ili se jednostavno njezina prisutnost podrazumijeva. Učitelji su na početku svog staža često motivirani i inspirirani, no to se tijekom vremena može smanjiti, ovisno o uvjetima u kojima djeluju te stavu prema tim uvjetima. Pripremanje za nastavu može postati rutinsko, bez uvođenja većih promjena.
Time se može smanjiti učiteljev entuzijazam i energičnost. Da bi naša desna polovica mozga mogla kreativno, divergentno razmišljati, treba ju „izložiti“ različitim uvjetima i mogućnostima koji će ju potaknuti na stvaralaštvo. Primjerice, to se može činiti praćenjem djelovanja drugih učitelja i međusobnim konstruktivnim i produktivnim raspravama (također i s našim učenicima), uključivanjem u zajednice učenja, širenjem svoje suradničke mreže, praćenjem stručne literature i istraživanja na određenu temu koja nas zanima, praćenjem različitih blogova, podcastova, Ted govora, u kojima se raspravlja o širokom spektru odgojnih tema. Nešto od toga (ili čak sve) moglo bi biti upravo “gorivo za šibicu”, što će učitelja potaknuti na razvoj i napredak.
Ljudski duh teži napretku, ostvarenju svojih potencijala i talenata, i to u različitim životnim područjima – od obitelji, psiho-fizičkog zdravlja, a posebice u životnom pozivu, zanimanju, karijeri. Često je uzrok učiteljevog nezadovoljstva osjećaj zakočenosti, zbog čega krivi sve oko sebe, pa tako i školski sustav. Prema tome, zaista je nužno i ključno da učitelji nađu način kako se motivirati i inspirirati. To će im dati vjetar u leđa i nužno samopouzdanje. Kako u svemu što radimo trebamo dati svoj maksimum, tako i u odgoju, koji je poput bumeranga – ono što pružimo, dobijemo natrag. Prema tome, odvojimo neko vrijeme da nahranimo svoju dušu, kako bi odgoj bio radost. Tada ćemo svjedočiti radosti o kojoj govori Phil Bosmans (1985, 112):
“Volim te čovječe!” prenesi to svojim riječima i šutke.
Reci to smiješkom, pomirljivim gestom, stiskom ruke,
riječju priznanja, zagrljajem, poljupcem, sjajem očiju.
Prenesi ovo s tisuću malih pažnji, svaki dan ponovno:
“Volim te, čovječe! – živjeti je radost!”
Inspiracija:
Bosmans, P. (1985). Živjeti je radost. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
