‘Moj sin je autist i htio je jahati, ali nije imao gdje. Tako je sve krenulo’
Ranč kojega su uspjeli oformiti u tri godine pruža jahanje za djecu, jahanje za osobe s invaliditetom, manje ture po šumi, mogućnost proslava rođendana te ostale aktivnosti. Planiraju uskoro i radionicu izrade kozjeg sira
Ranč »Anđeli« mali je ranč smješten u Anđelima, u predjelu u blizini Matulja kojeg sa svojim suprugom Zoranom vodi Klaudia Dokozić, predsjednica Udruge osoba s invaliditetom Grada Opatije.
Na ulazu u ranč dočekala su nas znatiželjna oka koza koja su se pokazala kao mazna i nježna stvorenja, a desno od ulaza i nekoliko zaigranih konja. Ranč broji šest konja, 25 koza, 13 jarića i dvije mace. Vikendima ga pohađaju zaljubljenici u konje te djeca i osobe s invaliditetom koji žele pobjeći od stresa i gradske vreve i pronaći malu oazu za opuštanje i učenje.
– Ranč smo napravili u tri godine, niti ja niti muž nismo imali prijašnjih iskustava s nečim sličnim, on je s Bulevarda, a ja s Kantride. Imam sina s autizmom koji je htio jahati i nigdje nismo mogli pronaći nekoga tko bi radio s njim, tako da sam mu odlučila kupiti konja, našu prvu kobilicu frizijku koja je uvezena iz Belgije. Ona je bila prva, pa je dobila ždrijebe – Felkea.
Nakon što mu je mama uginula odlučili smo uzeti još jednoga jer konj ne može biti sam i još jednu kobilicu za koju se ustanovilo da je trudna. Sve ostalo je legenda. Nakon toga je došla ponica i kozica Memo, a od jedne kozice došli smo na njih 25. Dobili smo sredstva Europskih fondova, napravili smo štalicu za koze te smo kupili traktor, kazala je Dokozić.
Na ranču obitelj radi kozji sir i mlijeko kojeg prodaju u maloj trgovini »Črešnjica« koja se nalazi na tržnici u Lovranu, a čija je vlasnica kćer naše sugovornice.
Joga s kozama
– Imamo mlade volonterke, njih 10. Dolaze nam djevojčice od 13 do 16 godina, malo jašu, malo nam pomažu. To su djeca sasvim drukčija od onih koji su konstantno na kompjutoru, njima ne smeta ni kiša, ni blato, ni hladnoća, oni su uvijek ovdje. Cure imaju, čini mi se, više afiniteta prema životinjama, ne mogu reći da dečki nemaju, ali one su senzualnije. Danas, kad gledam po internetu primjećujem da se puno više žena bavi konjima, a nekad je to bio isključivo muški sport. Sad se to skroz okrenulo. Kada idete prema životinji morate biti dosljedni. Tako učimo i naše volontere. Govorim im: »Slušajte, kad jašete i kada vam konj stane i ne želi proći, vi morate napraviti barem dva koraka naprijed – da bude po vašem!« Možda to djeci pomogne i općenito, u budućem životu, primjerice ako se budu bavili nekim menadžerskim poslom, rekla je Dokozić smijući se.
