Mještani Zlarina sami izgradili uljaru!
Nakon 30 godina na Zlarinu otvorena je uljara, i to radom i novcem više od stotinu mještana i prijatelja otoka piše Agroklub.com
Mali korak za svekoliko hrvatsko i svjetsko maslinarstvo, ali ogroman, korak od sedam milja, za maleni Zlarin: poslije osam godina, jedan mjesec i osam dana od početka posla na ovom projektu, nedavno je u Zlarinu otvorena uljara.
Nije Zlarin bez tradicije, ali je strašno dugo bez uljare. Toliko dugo da je ta činjenica u korov zavila mnoga stabla; od onih koje ipak nije, plod je vaporom putovao na kopno. Mukotrpno? Naravno.
Vjerni ideji i uporni
“Jedna duša u dva tijela zaslužna je za upornost kojom se sve to odigralo, i za okupljanje svih koji su pomogli šta novcima, šta znanjem i umijećem. Ovo ne bi bilo moguće da nije bilo ljudi vjernih ideji. S današnjim danom simbolično pokapamo našu staru uljaru, eno je neka bude muzej, i otvaramo novu koja će biti naša apoteka za proizvodnju ulja.
Samo jedno želimo: da ovo bude poticaj mladima da obnavljaju, rade i sade masline i kao što su se s ogromnim entuzijazmom uključili u rad DVD-a da se uključe i u rad uljare – a naročito u rad na svojim maslinama.
Ovo je rijedak slučaj da poslije Drugog svjetskog rata mještani jednog ovako malog sela svojim prilozima i svojim radom podignu neki pogon. Da, moram reći da je u tih 1,2 milijuna kuna i Županija šibensko-kninska kroz tri godine izdvojila 40 tisuća kuna”, rekao je Ive Miškov predsjednik Udruge maslinara Zlarina iza kojega su godine ekstremno predanog rada na ovom zlarinskom pogonu.
Najstariji dali svoj teren za uljaru
Posebnu zahvalu dao je Duško Čeko (82) koji je udruzi maslinara Zlarina darovao zemljište za izgradnju uljare:
“Dok još pojma nisam imao što uprava Društva smjera, jednog su dana došli kod nas kući i tu smo raspravili cilu priču. Bez dvoumljenja smo moja obitelj i ja odlučili za uljaru dati naš teren – bezuvjetno i bez ikakvih smicalica koje danas prate poslovne dogovore.
Zapravo, bio je jedan uvjet, ali usmeni, nigdi to nismo pisali: da zemljište darujemo isključivo za uljaru, za potribe Zlarinjana, mista. Ja sam, mislim, najstariji aktivni zlarinski maslinar, imamo trista stabala koje radimo i ovo je svima nama bila šansa da se održimo, i da još i unaprijedimo zapuštene zlarinske masline.
Udruga zlarinskih maslinara već je uknjižena na zemlju, a pitanje dana je kad će biti uknjižena i na svoju uljaru. Samo onaj koji zna šta je život na otoku, pa još na malenom otoku, u maloj sredini u kojoj zimi ne obitava više od dvista duša, ako i toliko, zna što znači ova zlarinska koliko radna toliko i moralna pobjeda. U najboljoj maniri nekih davnih, akcijaških vremena.”
Poraditi i na sirovini
Davorin Pamić, umirovljeni agronom, Slavonac, i mati i otac maslinarstva u šibenskom dijelu Dalmacije, ushićen je činjenicom da se, evo, rodila još jedna uljara i k tome – na otoku!
“Ovo je veliki dan za Zlarin! Dobili su najmoderniju uljaru samo sad bi trebalo poraditi i na sirovini! Sjećam se davnih dana kad sam dolazo u Murter, imali su more maslina ali je štekalo s preradom, pa su mi govorili: Inžinjeru, triba nam makina, makinaaa! Sada imaju postrojenje i ne govore makina, makina! nego govore e da je maslina, maslinaaa!. Eto to su promjene u niti 30 godina.
Starijima melem na ranu, a mladima poticaj
Sad imamo makine, ali one ne smiju biti gladne sirovine. Vidim mlade tamo na kopnu, sjede u kafiću, danonoćno, i komentiraju kako se ništa ne isplati. A smrike i borovi sežu do mora – nedajbože požara. Ponavljam, ovo je velika stvar za Zlarin tim prije što znamo kako nam otoci stare, a starijim je ljudima ovo melem na ranu jer taj put s otoka do prerade bio je više nego mukotrpan. Mladima, pak, to mora biti poticaj, mora biti!”
Na posljetku je zlarinski župnik don Spomenko Bagarić, nadahnuto kao i uvijek, blagoslovio novu uljaru i duhovito predsjedniku Ivi Miškovu i tajniku Nikoli Kaliniću u ruke dao naljepnicu koja ide uz blagoslov kuća rekavši: A ovo neka vam služi kao uporabna dozvola.
Pa, sezona torkulavanja na Zlarinu tek je počela. Poslije 30 godina mukotrpnog tramakavanja od polja do rive, od rive do uljara, od uljara do rive, od rive do konoba, sad imaju svoju vlastitu malešnu uljaru – pari apoteka, šta kaže Ive Miškov!
Izvor: Agroklub.com
