Mirjana Grbac-Pismestrović: Ratove smo nekada smatrali dijelom barbarske prošlosti

Napuštanje doma, prva noć u stranoj zemlji, traženje posla, učenje jezika, prilagodba na drukčiju svakodnevnicu – sve su to iskustva koja je Mirjana Grbac Pismestrović opisala u svojoj knjizi „Domovina u koferu“, jednoj od rijetkih knjiga objavljenih u Austriji na hrvatskom jeziku.

Odlazak obitelji bio je obilježen promjenama koje su roditelji svojoj djeci nastojali ublažiti, ali i obećanjem mirnijeg života – odlaskom iz ratne stvarnosti, sinovi su mogli mirno spavati bez silaženja u skloništa i krenuli su u školu na stranom jeziku, a suprug Petar Pismestrović počeo je raditi za austrijske novine. „Domovina u koferu“ je ispovijest o odlasku jedne obitelji, ali i posveta novinarskoj profesiji koju je Mirjana Grbac Pismestrović odlaskom napustila.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Ispovijest „Domovina u koferu“ opisuje događaje otprije 30 godina, ali priča o iseljavanjima sve je više, a ratni sukobi u Europi i svijetu ne prestaju. Zbog toga, „Domovina u koferu“ aktualnija je nego ikada.

Mirjana Grbac Pismestrović diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a novinarstvom se počela baviti još tijekom studija. Dvije godine bila je suradnica omladinskog tjednika “Polet”, potom urednica u listu “Novi Zagreb”, a do 1991. godine objavljuje svoje intervjue, reportaže, tematske članke, feljtone i kritike te kratke priče u revijama novinske kuće Vjesnik (“Svijet”, “Vikend”, “Arena”, dnevni list “Vjesnik”). Živi u Austriji, udata je majka dvoje djece. Bavi se pisanjem, prevođenjem i podučavanjem hrvatskog jezika. Do sada je napisala brojne priče za djecu, zbirku humorističko-satiričkih priča koje objavljuje internetski humorističko satirički magazin “MaxMinus”, i dva romana.

Knjiga „Domovina u koferu“ prvi put će biti predstavljena hrvatskoj publici u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u petak, 17. veljače 2023. godine, s početkom u 18 sati.

Knjiga „Domovina u koferu“ započinje upozorenjem „Svi događaji spomenuti u ovoj knjizi već su se događali i događat će se sve dotle dok ljudi napokon ne počnu učiti iz svoje prošlosti“. Još nismo počeli učiti, jer posljednjih godina svjedočimo sve češćim iseljavanjima. Koju poruku imate za one koji odlaze, a koju za one koji ih dočekuju?

Iseljavanja i odlasci iz domovine prate čovječanstvo kroz čitavu povijest. Razlozi su različiti, no najveću traumu ostavljaju odlasci zbog ratova jer nisu planirani, nisu samostalne odluke da se ode u inozemstvo na profesionalno usavršavanje, izgradnju karijere ili u potragu za sigurnijom i boljom zaradom. U svim ovim situacijama mora se pripremiti na drukčije okolnosti života od onih u kojima smo živjeli u domovini. Od benignog prilagođavanja na kulturu, mentalitet i hranu, do polaska od nule, bez znanja jezika i bez jasne predodžbe o životu koji predstoji. Moje upozorenje odnosi se na besmisao rata koji proizvodi upravo takve migracije i bezbrojne ljudske i materijalne gubitke, ratove koji su se mojim generacijama činili dijelom barbarske prošlosti i nemogućim u suvremenom civiliziranom društvu, a događaju se i dalje, o čemu svjedoči i najnoviji rat u Ukrajini, s identičnim efektima razaranja i izbjegličkim kolonama. Svi ratovi pokretani su i vođeni interesima, a završavaju za pregovaračkim stolovima. Ono što se događa između je ljudska nepopravljiva tragedija. Sve dosadašnje poruke ratnicima su ostale uzaludne, a poruke iseljenicima koji odlaze dobrovoljno iz drugih razloga bile bi zadiranje u njihov privatni život.

Svatko ima svoje razloge i vjerojatno o njima dobro promišlja prije nego što odlazi. Kako će i u kojoj mjeri domaće stanovništvo prihvatiti pridošlice, u velikoj je mjeri ovisno, u globalnom smislu, od opće politike, a pojedinačno od stupnja empatije.

Budući da je promjena sredine stresno iskustvo, koliko je vremena prošlo dok se niste adaptirali i ponovno uhvatili ravnotežu? Kada ste počeli pisati knjigu?

Ja sam osobno deset puta u životu promijenila adresu, tri grada i dvije države. Polovicu od toga bilo je u mom djetinjstvu kad su mi roditelji zbog napredovanja u poslu iz Karlovca doselili u Zagreb. Ova posljednja promjena, s trideset i pet godina života i dvoje djece, bila je najteža. Jednako je bilo teško otići, kao i opstati u novoj sredini. Velikim dijelom prilagođavanje je ovisno o materijalnoj sigurnosti. Moj suprug je s obzirom na svoju specifičnu profesiju od početka funkcionirao u svom poslu, imali smo materijalnu osnovu koja je nakon samo dva tjedna boravka u Austriji bila osigurana ekskluzivnim ugovorom na neodređeno vrijeme, što je za njega predstavljalo veliku potvrdu vrijednosti i kvalitete. Ja sam od početka znala da je gubitak moje profesije definitivan, iako sam još dugo gajila iluzije da ću naučiti njemački dovoljno da mogu na kvalitetan način funkcionirati i u stranoj zemlji. O čistačicama s fakultetskom diplomom pisala sam u ovoj knjizi. S tom opcijom nikada se nisam pomirila. Vanjska forma života nastavljena je zahvaljujući materijalnoj sigurnosti relativno brzo, no ono što se događa u čovjeku gubitkom identiteta i novom definicijom života, puno je dugotrajniji proces.

Pisanje mi je bilo u toj fazi jedino područje u kojemu sam se osjećala na svom terenu. To me je smirivalo, vraćalo u onaj prijašnji život i izoliralo na par sati od svakodnevice u kojoj sam naprosto funkcionirala kao majka i supruga. Stavljala sam na papir taj novi život kao što sam nekada pisala članke i reportaže i u to umiješala intimne dnevničke zapise bez namjere da to bude knjiga. Pisanje mi je bila potreba i terapija. Iz toga je nastala ova knjiga koja je objavljena 2011. godine kod austrijskog izdavača, ali na hrvatskome jeziku, što je vjerojatno jedna od rijetkih, ako ne i jedina knjiga takve vrste.

U knjizi se bavite iskustvom napuštanja doma i traženjem novih uporišta u inozemstvu, a prva noć nakon napuštanja doma bila je vjerojatno najveći stres. Kako su vaši sinovi doživjeli tu noć? Koliko je to za njih bilo traumatično? Kako ste ih zaštitili?

U vrijeme našeg odlaska sinovi su bili djeca od pet i jedanaest godina. Iako Zagreb nije bio pogođen ratom kao dijelovi Hrvatske na vanjskim granicama, doživjeli su uzbune, trčanje u sklonište, prekidanje igre u parku zbog sirena, niske letove vojnih aviona i helikoptera, vreće pijeska na ulazima u zgrade, prozorska stakla izlijepljena trakama, pucnjeve snajperista koji su prekidali san. Pred njima se nije mogla sakriti opća atmosfera straha i napetosti što su oni ili podnosili šutnjom ili iskazivali agresijom ili bolovima u trbuhu bez objašnjiva medicinskog razloga. Ja sam u to vrijeme još uvijek pisala za novine i između ostaloga posjetila jedan izbjeglički logor u kojemu su bile uglavnom majke s djecom i starije osobe, dok su muškarci ostali na prvoj liniji bojišnice. Ono što su mi govorili psiholozi i liječnici o djeci u ratu na osnovu rada s izbjeglicama ostalo je zabilježeno u mom posljednjem novinarskom uratku pod naslovom „Tko je ubio Mickey Mausa?“

Mi smo izgubili naše prvo dijete u mirnodopskom razdoblju, zbog bolesti, nemoćni da bilo što učinimo. Sada smo imali mogućnost da sačuvamo djecu. Ta prva noć u hotelu bila je prva prospavana noć u pidžami, bez uzbuna i straha. Strahovi su ispunjavali snove, ali buđenje u mirnom okruženju davalo je nadu da će djeca nastaviti život bez traume rata. Teško je bilo sakriti svoja psihička stanja, ali smo se kao roditelji trudili da naš odlazak za djecu bude u toj fazi kao turizam u stranoj zemlji.

U knjizi se bavite prilagodbom cijele obitelji – djece na školu, vas odraslih na osiguravanje egzistencije. Što je bilo najteže u prilagodbi na novu sredinu?

Mislim da je nepoznavanje jezika bilo naježe. Meni je barem teško palo stanje u kojemu sam se odjednom našla. Iako sam se dugo služila engleskim, to nije uvijek bilo primjenjivo. Za funkcioniranje života trebalo je ispunjavati formulare, upisivati djecu u školu, komunicirati s raznim službama. Najlakše je otići u samoposlugu i kupiti hranu. Ni kupnja cipela za djecu nije bila jednostavna. Osjećala sam se kao bespomoćno dijete koje zna što hoće reći ali to ne izlazi iz usta. Budući da sam ipak bila odrasla osoba, dugo sam se osjećala kao amputirana. Nesposobna za komunikaciju, za orijentaciju, za samostalno funkcioniranje. Možda je to meni bilo najteže, jer mi je jezik i pisana forma izražavanja, bila životno i profesionalno opredijeljene.

Budući da na stranom jeziku niste mogli nastaviti novinarsku karijeru, kako ste kompenzirali profesionalni život koji ste izgubili odlaskom u stranu zemlju?

U početku sam suviše bila zaokupljena uspostavom normalnoga života, brigom o djeci, o njihovom školovanju i slobodnim aktivnostima, kako je suprug imao status samostalnog umjetnika vrlo brzo smo saznali da je potrebno plaćati doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i porez i da se sve to, kao i svi troškovi vezani za rad, mora prikazivati kroz vođenje knjigovodstva. Već nakon prve godine, preuzela sam taj zadatak i polako počela raditi nešto što nisam nikada niti planirala, niti voljela. Ali u ovom slučaju radilo se o obiteljskoj egzistenciji.

U međuvremenu sam učila jezik i polako pokušavala primijeniti stečeno znanje na čitanje literature i školskih knjiga svoje djece. Prepisivala sam sve gimnazijske udžbenike gdje je bilo teksta korisnog za kasniju uporabu. Uključivala sam se u društvene organizacije kako bi imala kontakt s Austrijancima i na govornom području, pa je u toj fazi nastala knjiga recepata sa svih kontinenata u suradnji sa ženama iz cijeloga svijeta koje žive u Klagenfurtu. Nostrifikacija diplome Fakulteta političkih znanosti bila je nemoguća misija, a za studij nekog novog pravca nedostajalo je vremena, snage i živaca. Ali sam počela dobivati ponude za prijevode tekstova na hrvatski, za turističke potrebe, za jedan međunarodni skup prosvjetnih radnika, za uvoz medikoptera u Hrvatsku, čak sam radila i kao lektor za hrvatski jezik na hrvatsko-njemačkom Rječniku vojnog nazivlja i jedno kratko vrijeme pisala za Večernji list. Kako sve to nije bila baza za redovni radni odnos, odučila sam se obrazovati za predavanje hrvatskoga jezika na In Lingua institutu stranih jezika, gdje sam nekoliko godina radila i opet na bazi honorara. Ali sve je to imalo u pozadini neki pritajeni osjećaj nezadovoljstva koji se gubio jedino kad bi se prihvatila pisanja. Tako su nastale priče za djecu, zbirka satiričnih i humorističkih priča za odrasle, jednim dobrim dijelom objavljenih u internetskim magazinima MaxMinus i Zdravlje IQ, te dva romana „Lutka od papira“ i „Story o Vjeki Klokanu“. Posljednji naslov pisan je na osnovu političkog dnevnika kojega sam vodila krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina.

Teško je govoriti o kompenzaciji, jer ništa od toga, osim „Domovine u koferu“, nije došlo do čitalačke publike. No, najveća životna kompenzacija su dva odrasla, u svojim profesijama uspješna, sina sa svojim suprugama i unuka koja je u moj život unijela novu, dragocjenu i nezamjenjivu dimenziju.

Održavate vezu s Hrvatskom, dolazite na godišnji odmor i surađujete u hrvatskim medijima, a u Klagenfurtu niste daleko. Vidite li iz te perspektive potencijale koje Hrvatska ne koristi dovoljno?

Prije svega htjela bih reći da više ne osjećam postojanje granice između dviju država ni jezičnu barijeru u državi u kojoj živim. I pitanje nostalgije stoga mi je suvišno, jer čitav taj geografski prostor postao je dio moga života i moga identiteta. Pomirila sam se s gubicima koje sam imala, život mora ići dalje, jer taj isti život uvijek donosi i nove kvalitete, a i mi s godinama sazrijevamo i preslagujemo životne prioritete. Na neki način moj je život obogaćen, jer sam novim jezikom dobila na raspolaganje mogućnost kretanja po cjelokupnom području njemačkoga govornog područja bez straha od nemogućnosti komunikacije, a s druge strane zadržala sam svoj materinji jezik koji nije bio ni jednom ugrožen, niti kod djece koja su se savršeno uklopila u novu sredinu, pa čak i kod moje unuke, koja s mamom priča njemački, a s nama hrvatski.

Sigurno da je interes za zbivanja u Hrvatskoj još uvijek prisutan i da je tužno gledati kako mladi napuštaju domovinu, ne zbog rata, već zbog gubitka životne perspektive. O tome bi trebala voditi brigu politika zemlje, i na toj budućnosti koju osigurava mladima, mjeriti svoju uspješnost, a ne na zaradi od prodaje nacionalne imovine i prirodnih resursa ovako lijepe zemlje kao što je Hrvatska.