‘Mi radimo neuništive motore. Preživjeli su i Černobil’
Bio je to običan dan u Karlovcu te 1978. godine. Ljudi su hodali ulicom, svatko uronjen u svoje misli, sve dok im pogled nije otela čelična grdosija. Polako je klizila na tračnicama do kolodvora i sa svakom minutom sve više je Karlovčana pratilo njen polagani odlazak na vlak. Riječi su tekle same od sebe među okupljenim građanima. Ima više od 8800 konjskih snaga.
Teška je 84 tone. Ide u Smolensk, grad u Sovjetskom Savezu. Napravili su je dečki iz Jugoturbine u samo deset mjeseci. No, jedna rečenica bila je glasnija od svih drugih i naposljetku je prošla svima preko usana – ovaj motor će, u slučaju havarije u nuklearnoj elektrani jedini proizvoditi električnu energiju za potrebe same elektrane.
Iz tog razloga se i zovu havarijski motori. Danas je taj gigantski motor ponovno u Karlovcu. Vratio se u utorak iz Rusije s Antonovom 124-100, drugim najvećim transportnim zrakoplovom na svijetu.
Iz Zagreba do Karlovca došao je izvanrednim cestovnim prijevozom na labudici kao specijalni teret, i polako uklizio na remont u dobro poznati hangar karlovačke tvornice. Mnogo ljudi koji su prije 41 godine pratili njegov odlazak danas više nema. Jedni su otišli u mirovine, drugi su umrli, a neki su otišli iz Karlovca. No nekolicina i dalje pamti taj dan. Jedan od njih je Vladimir Tuškan, tada praktikant u Jugoturbini, danas monter pred mirovinom u Adriadieselu. On je ispratio slavnu mašinu na put u Sovjetski Savez, a ovaj tjedan ju je i dočekao kada se iz Rusije vratila na mjesto svog nastanka.
– Ovdje je zbog remonta. Trebat će nam tri do šest mjeseci da popravimo kvar koji je nastao na motoru uslijed kvara na motoru prilikom servisiranja i ponovnog puštanja motora u rad. Ne pitajte što se desilo, to ni mi ne znamo. Na nama je samo da popravimo – kaže Tuškan. Pitamo ga je li se išta promijenilo otkad je motor otišao, na što on odgovara da je to i dalje isti motor. Samo s rupom koju treba popraviti, veli uz osmijeh.
Glavna zvijezda priče
Povratak četverotaktnog diesel motora Adria 40 u Karlovac oživio je priču o Jugoturbini, odnosno današnjem Adriadieselu. Naime, ovaj motor s početka priče nije jedini koji se nalazi u srcima nuklearnih elektrana istočnih zemalja. U svojoj 70 godina dugoj tradiciji, karlovačka tvornica je proizvela više od 50 takvih mašina koje i dalje besprijekorno rade u nuklearkama u Rusiji, Ukrajini, Češkoj i Slovačkoj. O njihovoj izdržljivosti i pouzdanosti najbolje govori anegdota koja se rado priča među radnicima Adriadiesela.
– Naši motori preživjeli su Černobil. Kada se sve nakon katastrofe ugasilo, naši motori su radili i dalje, sve dok nisu ostali bez goriva – reklo nam je barem pet ljudi.
No, vratimo se sada još malo k glavnoj zvijezdi ove priče koja spokojno čeka na svoj popravak u hladnoj hali karlovačkog proizvođača čeličnih giganata.
Gospodin Vladimir nam je pokušao objasniti što će sve morati raditi. Spominjao je blokove, dampere, leteće ležajeve, košuljice, međuzupčanike, VT pumpe i razne druge dijelove za koje nam treba rječnik te pristojno znanje iz mehanike da bismo ih razumjeli.
– Sad ću ti lakše objasniti koliko je to zahtjevan posao. Zamisli vlas svoje kose i da se svaki dio posla mjeri u takvoj veličini. E, tako ti se rade motori za nuklearke – priča Tuškan koji na svojim leđima ima već 43 godine radnog staža u ovoj tvrtki. Nije teško zaključiti da ovaj posao zahtijeva izuzetnu preciznost i još veću kontrolu svakog koraka. Kako nam objašnjava kontrolor Željko Grman, provjerava se ama baš sve. Montaža blok motora – kontrola. Postavljanje zupčanika – kontrola. Zatezanje vijka – kontrola. Uglavnom, kontrolira se svaki korak proizvodnje, odnosno remonta, jer se ipak radi o mašini koja u slučaju nesreće jedina stoji na putu između normalnog nastavka rada i globalne katastrofe.
– Najteže je dan prije konačne provjere, odnosno kada se testira u samoj nuklearki. Tu noć nikad ne spavam jer se uvijek pitam hoće li sve dobro proći – iskren je Grman i još jednom nam objašnjava koliko je taj motor zapravo važan. Prije nego li se pusti u rad, mora proći 72 sata neprestane aktivacije da bi se pokazalo da nema niti jedan kvar. U slučaju havarije on mora u samo 9 sekundi doći na 100-postotnu radnu temperaturu kojom će pokretati cijelu nuklearnu elektranu. Ponekad se čak i napravi test od 100 paljenja i gašenja gdje, da bi ga prošao, mora svaki puta besprijekorno upaliti. Tek nakon svih tih testova jedan motor može početi s radom, a i nakon toga se barem jednom tjedno pali kako bi se uvjerili da se u međuvremenu nije pojavio neki problem. Nakon svih tih upozorenja i testova, zagledali smo se u motor i osjetili kako iz njega nešto zrači. Naravno, ne doslovno, već u mislima se formiraju scene katastrofe koje nastanu ako slučajno ovaj motor zakaže. Možda je to zbog slova na ćirilici koja podsjećaju na Rusiju i Černobil. Možda zbog silnih megalomanskih cijevi i šarafa koji svaki izgleda tako važno da pomislite da bi se bez njega cijela konstrukcija urušila.
Najmlađi među majstorima
– Moj prijatelj je jednom rekao “motor je motor”. No, kada vidite nešto ovakvo, shvatite kako to uopće nije istina. Ovaj motor je daleko kompliciraniji – kaže Davor Škaljac. On je ovdje sa svojih tri i pol godine staža najmlađi među majstorima. Prije toga je radio kao pomorac na brodu gdje se svakodnevno susretao s ogromnim brodskim motorima. No, kaže, ništa se ne može mjeriti s ovime.
