Marko ima 18 godina, poduzetan i talentiran za ‘sve’, pola godine živi u Austriji pola u BiH
Priče o uspješnim, poduzetnim i ostvarenim ljudima kao primjer i motivacija drugima, za svaku su pohvalu. No, priče o ljudima koji bi to tek trebali ili mogli postati, u medijima su prava rijetkost osim ako nije riječ o iznimnim talentima, primjerice, u sportu ili glazbi. Pozitivna razmišljanja i ponašanja te pogled na život mladih ljudi koji vlastitim trudom žele nešto ostvariti, često su zanemarena. Upravo zbog toga ovu smo reportažu posvetili naoko jednom sasvim običnom mladom čovjeku koji zapravo krije mnoštvo talenata za koje bi se tek trebalo čuti.
Šuičak Marko Zrno, 18ogodišnjak je koji se bavi uzgojem peradi, drvorezbarenjem, pisanjem pjesama, cateringom i kulinarstvom za koje je školovan i zbog kojega je za svoje znanje već dobio poslovnu ponudu jednog uspješnog hotela iz Austrije. „U siječnju odlazim u Austriju, ali samo na nekoliko mjeseci, ne zastalno. Idem učiti od najboljih. Idem prikupiti znanja koja ću jednog dana, nadam se, iskoristiti u svom rodnom kraju.“ Kaže nam odlučno mladi Marko.
I zaista, tako je i dogovorio. Idućih nekoliko godina živjet će na relaciji Austrija-BiH, točnije šest mjeseci u Welsu, šest u rodnoj Šuici. Nije planirao, priča nam Marko, svoj odlazak vani. No, ponuda je stigla iznenada. Slučajno preko rođaka i društvenih mreža vidjeli su Markova kulinarska umijeća i poželjeli ga u svojoj ekipi. Od malih nogu gajio je ljubav prema kuhinji, svakodnevno bi gledao majku kako priprema jela i upijao znanje. „Bilo mi je žao kada bi mama s posla došla umorna i morala kuhati. Jednog dana, kada sam imao 12 godina, odlučio sam iznenaditi roditelje i kao prvo jelo napravio sam pitu od sira i maslačka kojom su bili oduševljeni. Svaki sam se idući dan odlučio okušati u novom jelu pa sam sve više čitao o kuhinji i različitim receptima.“
Stoga je bio logičan slijed upisati srednju kuharsku školu, što je i učinio. Profesori su bili iznenađeni Markovim talentom, pa je već u drugom razredu zajedno s kolegom na natjecanju u konkurenciji od 30 ekipa osvojio drugo mjesto. Posjećivao je različite gastro sajmove, a svakim danom zanimanje i znanje su rasli i napredovali. „Kada sam upisao smjer Kuhar u Srednjoj strukovnoj školi Silvija StrahimiraKranjčevića u Livnu znao sam da sam na pravom mjestu. Škola mi je pružila odličnu praksu, između ostalog, u Pučkoj kuhinji. Tražili smo potrebite ljude u našem kraju i kuhali za njih. To su bila posebna iskustva i moji prvi susreti s takvim ljudima, svaki put kada bih skuhao nešto za njih osjećao sam se kao dobra osoba.“
No, htio je više. Dodatno bi radio na susjednoj pilani gdje bi zaradio nešto novaca od kojih bi kupovao namirnice za isprobavanje vlastitih jela. Samostalno je tražio i dodatnu praksu u ugostiteljskim objektima na području cijele županije. Tada je dobio priliku raditi s poznatim svjetskim gastro imenima poput Stephana Macchija i Damira Serčića. Nakon čega je osmislio vlastiti recept za palačinke kojima su, oni koji su ih kušali bili oduševljeni. „Zanimanje je bilo toliko da sam za svoj recept dobio financijsku ponudu i prodao ga vlasniku jednog restorana. Novci su mi dobro došli pa sam ih iskoristio za ulaganje u svoju drugu ljubav, uzgoj peradi.“
Za rođendan je još kao dijete od bake dobio koku i jaja te započeo s uzgojem. Jaja bi prodavao i širio broj koka. Izgradio je kokošinjac, kupio inkubator i danas o svojih 30-ak koka samostalno brine. „Jaja uglavnom prodajem u Tuzlu i zadovoljan sam. Od prodaje jaja i pilića zaradim sebi jednu plaću. Uzgajam leghorn rasu koja je pomalo netipična za naše krajeve, no, jaja su izuzetno kvalitetna i potražnja je velika. Također, imam i jednu somborskukaporku, a planiram i još neke rase.“
Po povratku iz Austrije, zbog koje će uzgoj koka jedno vrijeme biti na čekanju. No, pisanje pjesama neće jer inspiraciju nosi gdje god krene. Napisao ih je dosada preko 1000, a svaka je s posvetom. „Kada se jedna osoba rasplakala nakon što sam joj pročitao pjesmu, znao sam da vrijedi. Od tada ne prestajem pisati i čitati. Gledam ljude oko sebe, prirodu i sve što me okružuje, propitkujem naše postojanje, međusobne odnose, smisao.. riječi same dolaze, a onda ih zapišem.“
No, kreativnost osim na papiru izražava na drvu i kamenu. Pa u svojoj radionici provodi sate i stvara mala simbolična umjetnička djela „To je zasada samo za moju dušu, no drvo sam iskoristio i za posao. Napravio sam drvene plate zbog kojih me ljudi nerijetko angažiraju i na uređenju stola za određena slavlja. Igrom hrane i posuđa stvorim dekoracije kojima budu zadovoljni zbog čega me sve više pozivaju da sudjelujem u cateringu.“
Pa se nameće logično pitanje – hoće li Marko jednoga dana spojiti sve svoje talente u poslovnu ideju i pokrenuti vlastiti posao? A on odgovara: „Privatni posao svakako planira pokrenuti i to u rodnom kraju. Želja mi je ovdje zapošljavati, ali istovremeno ostati skroman i ponizan. Zasada imam određene ideje, ali nisam siguran hoće li to biti spoj jedne ili više mojih ljubavi.“ Zaključuje mladi Marko.
Što je i razumljivo, tek mu je 18 godina, vrijeme će pokazati kojim će ga putem život odvesti. No, nastavi li kako je započeo, sigurni smo kako će biti s uspjehom.
