Luka ima 16 godina, a zbog ljubavi prema konjima odbio je primamljive ponude iz inozemstva i preselio iz Splita na selo

Ulica sv. Filipa i Jakova 144 kućni je broj objekta Nikice i Nevenke Puhač iz Kladnjica i sigurno je jedna od rijetkih numeriranih te vrste u Hrvatskoj.

Po Feng shui drevnoj kineskoj vještini ili teoriji oblika i brojeva, vjeruje se da određeni brojevi, prostor i njegovo okruženje u taj dom, ili u ovom slučaju staju, donose sreću, život i blagostanje. U njihov svakako, jer umjesto prvotne zamisli da će se nakon zaslužene mirovine vratiti u selo i sebi za volju baviti se kozarstvom, san im se djelomično i ostvario sve do prije nekoliko mjeseci, kada su koze u novoizgrađenom i kasnije legaliziranom objektu u tom malenom mjestu lećevačke općine svoje mjesto ustupile konjima, i to ne bilo kakvima, već punokrvnjacima s dalekosežnim pedigreom.

“Krivnju” za prelaženje jednog oblika u drugi snosi njihov šesnaestogodišnji unuk Luka Kanaet, veliki zaljubljenik u ove plemenite životinje i glavni akter ove naše priče iz koje se vidi da njegov život po mnogočemu odudara od načina života njegovih vršnjaka.

Ljubav Luke i konja rodila se u Glavicama pored Sinja, gdje je sa nepunih šest godina prvi puta gledao konje na trkalištu i od tada do danas nije ispustio uzde iz ruku.

– Moj prvi školski sat ujedno je bio i prvi sat jahanja. Čim sam ugledao te životinje u meni se rodio neopisiv nagon, ljubav, šta li već… ne mogu vam to opisati. Ni sam ne znam točno u koliko sam se sportova okuša, nogomet, gimnastika, boks, streljaštvo, judo…, ali ovo je bila ljubav na prvi pogled. U početku me učio i savjetovao moj drugi djed Nediljko. Međutim, kako bi im bio bliže, svakodnevno sam pohodio ergelu konja u konjičkom klubu u Bročancu.

Već s osam godina čuvam sam i alkarske konje. Odlazim u vrijeme priprema za alku u Sinj i kako onda, tako i danas. Međutim, danas sam uglavnom u timu alkara Ante Zorice. Nije meni do nekakve zarade, samo da sam među njima.

Pobjeda Hopa u Oklaju

Pomaga sam vlasnicima kluba u Bročancu konje timariti, čistiti, hraniti, sve što je trebalo, i uz put učio. U klub su dolazili brojni jahači, i tako svakodnevno slušajući njihove priče i dogodovštine kroz koje su prolazili, mene je jednostavno cijelog obuzelo – govori nam Luka o svojim počecima, o jahanju kao sportu i njegovim nebrojivim prednostima, posebno zdravstvenim.

Već kao prekaljeni sportaš oguglao je na brojne uspone i padove, pa mu nisu teško padali ni oni s konja, kada je jednom prilikom dobio i potres mozga, ali i ponovno se dizao i nastavljao.

Vidjeli su to njegovi kolege u konjičkom klubu pa ga je vlasnik nagradio i poklonio petogodišnjeg engleskog punokrvnjaka Hopa, s kojim je već prošle godine pobijedio na utrci u Oklaju. I gdje s njim nego djedu u Kladnjice!

Njegovu ljubav prema jahanju i konjima uočila je i Željana Rašić iz Splita, te mu za simboličnu cijenu prodala, ili bolje reći poklonila svog ljubimca Mister Douglasa, potomka jednog od najbržih konja na Balkanu. Zadnje je novce dao za njega. Kaže, čuvao je za automobil od stotinjak konjskih snaga, ali prevagnula je ljubav.

Sada nije potreba Luki ići u Bročanac. Zaboravio je brzo i na splitske kale i Dioklecijanovu ostavštinu gdje se rodio i živio, pa se radi brige o konjima preselio u Kladnjice, odakle svakodnevno putuje u Obrtno tehničku školu u Splitu.

– Čujte, nije lako. Ali ako nešto radite iz ljubavi, ništa nije teško. Ja baki i djedu svakodnevno ostavim ricetu na kojoj točno piše što i koliko konji taj dan trebaju pojesti. Ni više, ni manje. Točno kako sam napisao, jer svako odstupanje može dovesti do neželjenih posljedica. Malo sam ih opteretio, ali moraju me razumjeti. Novce im ne tražim, iza škole ili kada sam slobodan pomažem pri sklapanju pozornica i uređenju interijera pojedinih dućana, i tu “ubijem” koju kunu.

Odbio poziv iz Njemačke

Sve zarađeno ulažem u konje. Kupujem sijeno, žito, mrkvu, jabuke, uzde, sedla, jednom riječju, sve. Za njihove potrebe mjesečno potrošim oko tisuću kuna i više. Ako hoćete da konji budu u top formi, godišnje je potrebno izdvojiti oko 20.000 kuna. Sve oni to vrate. Svoje umijeće u jahanju postavio sam i na društvenim mrežama. Niti pola sata kasnije zovu me iz kluba galopera “Surčin” iz Beograda.

Svidio im se moj stil jahanja i pozvali me da dođem raditi kod njih. Sličnu ponudu sam dobio i iz Njemačke, ali sam obje redom odbio. Ne namjeravam izrabljivati konje kako bih na njima zarađivao, više bih volio nešto raditi vezano za njih, čistiti, potkivati i ništa preko toga. Također ni osnivati neki jahački klub. Životinja bolje od čovjeka osjeti ljubav kojom je obasipate i to vam višestruko uzvraća – tvrdi Kanaet.

Da je tome tako, pokazuje primjer kad je jednom prilikom kada se temperatura u Bročancu ispustila dobrano ispod ništice, a jedan se od konja u konjičkom klubu ozbiljno razbolio, Luka spavao pored njega, kaže, zlu ne trebalo. I veterinari se s njim savjetuju. Malo tko može postići da konj pred vama legne i vi na njemu radite sklekove, grlite ga i ljubite. A životinja uživa, jer dobra namjera i dobro djelo stvaraju dobru karmu i sretnu budućnost.

Izvor: Slobodna Dalmacija