Let iznad Hrvatske iz fotelje: Zagrebačka obitelj prva u svijetu povezala VR i turizam
Žurim na ukrcavanje. Na ulazu u kabinu čekaju me dvije stjuardese, Lidija i Marta, i upućuju me na moje VIP mjesto u prvom razredu zrakoplova, gdje mi daju sigurnosne upute. Obraća mi se kapetan i polijećemo.
Ali ja, zapravo, nisam u kabini zrakoplova niti letim iznad Hrvatske. U zagrebačkoj Radićevoj ulici sjedim u naslonjaču i gledam snimke Osijeka, Zadra, Plitvica i Pule. No, nemam ni najmanji osjećaj da se nisam pomaknula iz rodnoga grada i da na glavi imam VR naočale. Uistinu mislim da letim iznad dubrovačkih zidina. Pogledam gore, vidim nebo. Pogledam dolje, vidim more.
Snimke leta iznad Hrvatske, naime, nisu obične na kakve možemo naletjeti na YouTubeu ili ih vidjeti na televiziji, nego je snimljeno svih 360 stupnjeva. Okretom glave vidim sve što se nalazi oko mene (odnosno drona jer je on snimio neke od najpoznatijih hrvatskih lokacija), a virtualna stvarnost nekako gubi osjećaj virtualne. Letjeti Hrvatskom iz udobnosti naslonjača mogućnost je koju Zagreb pruža posljednja dva tjedna, a iza nje stoje Lidija i Marta s početka priče i Robert. Riječ je o, pričaju mi, obiteljskom poslu koji se razvijao pune dvije godine.
Početničke greške
– Bacili bismo mi to i prije na tržište da nije bilo grešaka – smije se Robert Šveb, začetnik ideje povezivanja virtualne stvarnosti i turizma. Obitelj Šveb, naime, nije imala od koga učiti kako uz pomoć napredne tehnologije ponuditi turistima nešto novo i jedino što im je preostalo bilo je učiti metodom pokušaja i pogreški.
– Prvo smo sve snimili pogrešnom kamerom, pa smo snimke morali baciti, kupiti novu kameru i krenuti ispočetka. No, onda je već bila jesen i nije imalo smisla podizati dronove zbog sve lošijeg vremena. Zato smo čekali do proljeća – prisjećaju se.
U međuvremenu su posjetili svjetske turističke sajmove i konferencije, nabavili VR naočale, napisali tekst koji će pratiti snimke (jer snimka ne znači previše ako ne znamo što gledamo), preveli ga na strane jezike, razvili vlastiti softver za kontrolu naočala, osmislili marketinšku kampanju i izradili web stranicu. I onda ponovno sve snimili u 8K rezoluciji (a naočale imaju 4K).
Za to su, naravno, morali ponovno dobiti sve dozvole za snimanje, angažirati operatere dronova, unajmiti brodove i skipere te proputovati Hrvatsku. No, sve to bilo im je lakše nego naći prostor u centru grada.
– To nam je bio jedan od najvećih problema, stvarno smo se namučili. Htjeli smo biti lako dostupni turistima, odnosno biti u središtu Zagreba. Javljali smo se na razne državne i gradske natječaje, ali budući da sve sami financiramo, to si nismo mogli priuštiti. Tako da je i ponovno snimanje bila manja muka od pronalaska prostora – požalila nam se Lidija Šveb. Ipak, slatke su to muke kad znaš da imaš dobru ideju koje se još nitko na svijetu nije dosjetio.
Kako se rodila ta ideja, pitam, a Lidija automatski okreće glavu prema suprugu Robertu, koji nam počne pričati o svojem prvom doticaju s VR tehnologijom.
– Radio sam u jednoj velikoj medijskoj kući izvan Hrvatske koja teži biti glas ljudi iz trećeg svijeta. Usto, blisko surađuje s raznim institutima i fakultetima koji provode istraživanja novih tehnologija i digitalnih medija i tako se na horizontu pojavila virtualna stvarnost. Istraživanja su pokazala da pričanje priče u VR-u potiče osam puta veću empatiju od klasičnog pričanja priče, čak i kada se usporedi običnim videosnimkama – objasnio je Šveb.
– Dopalo me da kreiram novinarsku redakciju koja će se baviti teškim ljudskim pričama koristeći se VR tehnologijom i oduševili su me rezultati – dodao je. Kada se vratio u Hrvatsku, naprosto je morao probati nešto s “tom novom tehnologijom”.
Kombinacija s turizmom jednostavno je bila izvediva i jeftinija od ostalih ideja koje su se pojavile u glavi iskusnog menadžera. Usto, turizam je ipak velika gospodarska grana u Lijepoj našoj od koje se može živjeti.
Čitav tekst pročitajte klikom ovdje
Izvor: Novac.hr
