Koronavirus je prilika

Možemo li shvatiti da moramo težiti samodostatnosti? Moramo se uspjeti samo prehraniti. Onako ugrubo, ako bi došlo do hermetičkog zatvaranja država, ako bi na listi proizvoda koji se ne smiju izvoziti našla i hrana, mi bi morali naše porcije smanjiti na pola

»Da je on (Edison) dobio zadatak pronaći iglu u plastu sijena, on bi se odmah bacio na posao marljivošću pčelice, te bi provjeravao slamku za slamkom sve dok ne bi naišao na predmet za kojim traga. Bio sam žalostan svjedok takvih poslova, znajući da bi mu samo malo teorije i proračuna uštedjelo i do devedeset posto truda. (Nikola Tesla)

Društvene mreže nikada aktivnije. Svatko može naći neko mišljenje koje se slaže s njegovim. Bezbroj istina. Kako doći do prave?

Dijelim dosta toga što dobijem. Dijelim ono za što smatram da ima neku vrijednost, ali to što ja nešto smatram vrijednim, jednako je vrijedno, kao i mišljenje nekoga tko je nešto promrmljao kod jutarnjeg pranja zuba. A oba mišljenja imaju vrijednost, ako se ponude na pladnju dobronamjernih rasprava. Pri tome čak i nešto što je »svima vidljivo« kao pogrešno, u raspravi ima mjesta.

Naravno da pri tome treba slušati struku. U jednoj raspravi, kada sam se usudio dovesti u pitanje mjere koje predlaže krizni stožer, prijatelj me pitao zar ne vjerujem Viliju, Alemki i Krunoslavu, kako se u narodu od milja zove liječnički dio Stožera. Naravno da im vjerujem. Sretni smo da imamo autoritete, koji znaju sve o koronavirusu, infekcijama, epidemijama i pandemijama. Prijatelju sam postavio protupitanje, jesu li u ova vremena (samo) ta znanja dovoljna? Medicinska znanja su nužna, ali nisam siguran jesu li i dovoljan preduvjet za prevladavanje korona krize, a posebno ne za vrijeme poslije korone? Za vrijeme u kojem ćemo osjećati posljedice mjera borbe protiv koronavirusa sa strahom da poslije ove korone može doći (dosta izvjesno) neka druga korona.

Vjera u bolje sutra

Puno se piše o tome da poslije »korone« ništa više neće biti isto, prije svega kako ćemo, kao čovječanstvo, naučivši još jednu lekciju, postati bolji. Po defaultu – po prirodi koja mi je zadana kao pojedincu – vjerujem u to bolje sutra. I bit će bolje, ako naučimo lekciju. Ono čega se bojim je da po nekom defaultu – po prirodi koja nam je zadana kao kolektivitetu – nismo u stanju razumjeti lekcije i da bi umjesto razuma mogao prevladati neki drugi refleksi.

Što se moglo naučiti do sada? Za mene je najporaznije saznanje da u svijetu u stvari ne postoji (nikakva) solidarnost i da se sve države i na najmanji pritisak izvana, unatoč čak i pravno obvezujućim obavezama o zajedništvu, kao što je to slučaj s EU-om, okreću prema sebi i egoistično se hermetički zatvaraju od susjeda.

U Europi i SAD-u, gdje nastaju najsofisticiraniji aparati i strojevi, nema običnih maski. Nema zaštitnih odijela za medicinsko osoblje. Zašto? Pa manje vrijedne poslove smo dali da rade negdje za siću u Kini, Indiji, Bangladešu… Nema ni dovoljno respiratora. Države si međusobno kradu ovu trenutno deficitarnu robu. Ugovori ne vrijede. Vrijedi pravilo tko da više. U nekoj raspravi sam načuo kako se negdje drugdje za nas Europljane proizvode i antibiotici.

Koronavirusna histerija

Što bi moglo biti ako potraje koronavirusna histerija? Što ako podbaci ljetina? Što kada na naplatu dođu klimatske promjene? Većina država se nije u stanju prehraniti. Hoće li oni koji proizvode viškove hrane biti spremni odstupiti dio pogače gladnima? Hoće li u krizi pristati da za žito i mlijeko prime kao platežno sredstvo neku novu video igricu? Što li bi tek moglo biti s onima koji su prestali orati i ne znaju napraviti čak niti program za video igricu? Od čega će živjeti oni koji su sve karte uložili na »zimmer frei«?

Ne bojte se. Ova apokaliptična slika je još daleko od nas, ali isto tako se ne zavaravajte da se to nas ne tiče. Što ako se ponovi neki koronavirus na kvadrat i države se hermetički zatvore? Hoće li oni koji nemaju ići u ratne pohode otimati onima koji imaju? Pitam se znamo li nepriliku pretvoriti u priliku? Možemo li shvatiti da moramo težiti samodostatnosti. Moramo se uspjeti samo prehraniti. Onako ugrubo, ako bi došlo do hermetičkog zatvaranja država, ako bi na listi proizvoda koji se ne smiju izvoziti našla i hrana, mi bi morali naše porcije smanjiti na pola, jer mislim da proizvodimo samo polovicu potrebne hrane. Slično je i u našem susjedstvu. Mislim da su samo u Mađarskoj prehrambeno samodovoljni.

Znamo li nepriliku pretvoriti u priliku? Kod postupanja s otpadom do sada nismo znali. Vlada i nadležno ministarstvo pružaju nerazumljiv otpor prema domaćoj tehnologiji obrade komunalnog otpada. Čak ne vjerujem da se radi samo o interesu »ima li tu gdje mene?«.

Prilika za plasman domaćih rješenja

Korona kriza ponudila nam je šansu. Tvrtka TEHNIX je proizvela mobilnu kabinu za izolaciju i karantenu oboljelih od koronavirusa (Više na: https://tehnix.hr/mobilna-corona-kabina-tehnix-za-virusna-oboljenja/). U lepezi mjera zaštite od infekcije, ova kabina bi trebala naći mjesta od graničnih prijelaza do gotovo svake pa i najmanje sredine.

Takva kabina je potrebna i u slučaju drugih infektivnih oboljenja. Koliko li tek takvih kabina treba i u susjedstvu, EU-u, svijetu? Nije li to prilika da plasiramo naš proizvod i malo ublažimo pad proizvodnje? Evo argumenta mom prijatelju kojem sam odgovorio kako samo medicinska znanja nisu dovoljna u prevladavanju koronavirusa. Jer moramo proizvoditi i danas i sutra, kako bi sutra (danas još imamo pune smočnice) imali što jesti. Imamo li koga u Vladi (i Stožeru) da prepozna vrijednost ove, ne znam koje po redu Tehnixove inovacije? Da nije negdje već postavljena prva?

Sentimentalno sam vezan za Bosnu i Hercegovinu. S četiri godine sam došao u Maglaj, gdje je otac gradio tvornicu papira Natronka. Tamo sam krenuo u prvi razred. Do trećeg sam išao u školu u Banja Luci. Na Koševu sam kao dijete operirao krajnike.

Dezinfekcijski tunel

Ne (samo) zbog toga, ovdje spominjem još jedan proizvod koji u neprilikama postaje prilika. Radi se o dezinfekcijskom tunelu, kojeg je razvila tvrtka GRIZELJ iz Sarajeva. Firma GRIZELJ za dezinfekciju koristi davne 2003. godine vlastito proizvedeno sredstvo Antivirin plus®, koji se temelji na vodikovom peroksidu i ionima srebra. Osnivač tvrtke Tomislav Grizelj je potaknut problemima dezinfekcije kod koronavirusa razvio dezinfekcijski tunel u kojem se disperzira dezinfekcijsko sredstvo u obliku aerosola s česticama PM 2.5. Prilikom boravka u tunelu – komori dezinficiraju se čak i đonovi obuće.

Na isti način kao Tehnixova kabina za izolaciju i dezinfekcijski tunel će (vjerojatno) postati proizvod široke potrošnje. Zamišljam da će se i poslije korone koristiti na ulazu u bolnice, domove za starije osobe, vrtiće, škole, javne ustanove…

Nisu ove dvije ideje jedine koje su nastale da se ublaže posljedice koronavirusa i poboljšaju način života. U nekoj vrsti samoorganizacije, na mrežama se populariziraju lokalni proizvođači hrane, koji ju dostavljaju pred kućni prag. Mnogi će se zbog toga u ovo vrijeme hraniti zdravije nego inače. Dajmo novim idejama zamah, naučimo se kupovati domaće…