Kako knjige mijenjaju svijet
Čitam knjigu „The Awakened Woman“ u kojoj autorica Tererai Trent priča svoju životnu priču. Piše o tome gdje je živjela, kakva uvjerenja i rituale ima njen narod i što je sve preživjela. Bilo je puno ružnih stvari o kojima neću niti pisati, ali to me podsjetilo na jednu konferenciju na kojoj sam bila pred par godina, a na kojoj je Antonija Blaće dala odličan životni savjet. Rekla je vrlo jednostavno: „Pokušajte češće stati u tuđe cipele.“.
Piše: Zvjezdana Tintor/Samopozitivno.com
Možemo mi puno puta reći da nešto znamo; da razumijemo što se događa, da nam je jasno zašto se netko ponaša na određeni način. Ali to je najčešće ono „prazno znanje“ koje ne sadrži istinsku empatiju. Empatija je jedna od najjačih ljudskih osobina, a često smo toliko usredotočeni na svoj mali svijet da ju uopće ne „koristimo“.
Kada bismo češće stajali u tuđim cipelama bili bismo puno više empatični, a manje bismo osuđivali i kritizirali. Kada bismo više razumjeli što ljudi prolaze i što se sve događa u svijetu, ne bismo samo manje kritizirali druge već i sebe. Shvatili bismo koliko je većina stvari kojima se svakodnevno zamaramo nebitna i koliko sve preozbiljno shvaćamo.
Jedan od najboljih načina koji može povećati razumijevanje i empatiju je upravo čitanje knjiga. I to onih knjiga koje pričaju prave životne priče. To mogu biti autobiografije i mnoge druge publicističke knjige, iako i u svijetu beletristike ima vrlo moćnih knjiga dubljih značenja i poruka. Nevjerojatno je što sve može potaknuti samo jedna dobra knjiga.
Knjiga koju sam spomenula u početku, a koju sada čitam, rasplakala me dva puta u prvih 25 stranica. Jednostavno sam se raspala. Možda netko drugi ne bi, ali mene je pogodila točno tamo gdje sam najosjetljivija. Na trenutak sam osjetila sram zbog toga kakve sam situacije u svom životu, naročito u djetinjstvu, smatrala „teškim“ ili „nepravednim“. Osjetila sam skromnost i povlačenje svog ega; svojih površnih potreba, osuda i kritika.
To nije jedina knjiga koja je iz mene izvukla snažne emocije. Nedavno sam čitala autobiografiju Brucea Dickinsona koja je pak na jedan potpuno drugačiji način utjecala na mene. Čitajući o životu prave rock zvijezde kojoj se divim godinama osjetila sam koliko je to drugačiji život od onoga koji većina nas živi, a koliko se opet i u takvom životu mogu poistovjetiti s osobom i doživjeti emocije o kojima priča.
Bilo je još jako puno knjiga koje su iz mene izvukle neke nove emocije i razmišljanja; od knjiga iz područja osobnog razvoja, duhovnosti i psihologije do poslovnih knjiga i onih iz svijeta znanosti. Sve su to knjige koje povećavaju svijest, razumijevanje i empatiju. Velikim dijelom zahvaljujući upravo takvim knjigama otkrila sam neke stvari o sebi koje prije nisam znala. Shvatila sam da volim pisati i da sam kreativna, iako sam godinama živjela u uvjerenju da nisam. Proširile su se granice svijeta unutar kojih sam živjela i shvatila sam da mogu raditi puno više toga nego što sam ikada prije mislila. To uključuje i načine na koje mogu doprinositi svijetu, koliko god taj doprinos bio „mali“. Na kraju krajeva, malo po malo daje puno, a to je ono što zaboravimo kada upadnemo u poznatu mentalnu zamku „Ne mogu ja tu ništa.“.
Zbog svega toga nedavno sam uzela par knjiga koje prije nikada ne bih niti pogledala. Sve iz znatiželje i potrebe da barem djelomično doživim živote ljudi s kojima (vjerojatno) nikada neću doći u kontakt, a koji će sigurno barem malim djelićem upotpuniti moju sliku svijeta i još joj malo pomaknuti granice.
Iskreno vjerujem da bi svijet bio bolje mjesto kada bismo više čitali. Za razliku od Tererai Trent koja za vrijeme odrastanja nije imala niti papir i olovku, kamoli knjigu ili mogućnost edukacije, mi to imamo. A zašto čitati i na koji način knjige mijenjaju svijet najbolje je rekao autor Alan Gratz:
„Books build empathy. Empathy leads to compassion. Compassion leads to change. Books can change the world.“.
