KAKO JE BITI SLAVONSKI ČAJO? Veseli Mario bavi se zanimanjem koje izumire: ‘Godišnje odradim 30-ak svadbi, na jednoj je bilo više od 800 ljudi’

Kako znati da su svatovi bili dobri? Svi se moraju zabaviti, otići sretni, s upalom mišića i bez glasa – kaže nam 33-godišnji Vinkovčanin Mario Mecanović, koji ima tradicionalan, ali danas prilično neobičan posao sa strane.

Ovisno u kojem ste dijelu Hrvatske, njega zovu čajo, čavo, čavuš ili kapetan. Bez obzira na koji se naziv odlučili, uloga mu je uvijek ista – uz mladence je baš on centralna figura svake prave slavonske svadbe. – Ima jedan bećarac koji dobro opisuje svjetonazor, pa i zadaću svakog čaje. “Volim biti gdje ima za piti, a i sjesti gdje ima za jesti”, smije se Mario.

Lažna mlada

Pa iako je hedonizam jedna od stavki po kojoj su slavonske svadbe najpoznatije, čajina je uloga daleko ozbiljnija. Naš Mario, priča nam, uopće ne pije alkohol i želi “srušiti predrasudu da su svi čaje pijanice”. Svaki dobar čajo je vrhunski zabavljač i jedan od najzaslužnijih za vedru atmosferu na svadbi, ali i glavni odgovorni da cijeli protokol prođe, što bi se reklo, po PS-u. Tu ne smije biti greške. – Ja sam, može se reći, organizator svatova. Prije velikog dana se barem dva puta nađem s mladencima, a ponekad i njihovim roditeljima, pa sve detaljno dogovorimo. Na dan svatova ja mladence nemam što pitati. Moram sve znati – tumači Mario za Jutarnji list.

Konkretno, njegov posao kreće već poslijepodne, na tradicionalnom okupljanju kod mladoženje. Potom se ide kod kuma pa po mladu. – Tamo nas dočekaju mladini roditelji i obitelj, pa mi pitamo ima li kakva mlada kojoj je zadnji vlak za udaju. Dobijemo dozvolu za ulazak u dvorište ili avliju pa onda, ovisno o preferencijama, mlada samo izađe ili ju se kupuje. Tu se bacaju šale, tim više ako nas dočeka kakva lažna mlada. Kod lažnih mladi vrijedi jedno pravilo – što je ružnija, to je bolja. Mora biti napuštena i raspuštena. Većinom je to neki muškarac – tumači nam čajo, koji se ovim hobijem bavi pet godina, a godišnje odradi 30-ak svadbi. Nastavlja s opisom svadbenog protokola: mladenci iz njezina doma najčešće odlaze na fotografiranje, a potom se ide u crkvu. – Sasvim je jasno – u crkvu se ne smije kasniti, dapače, mora se doći barem 15 minuta ranije da se svi pripreme i budu staloženi na misi. Znalo se dogoditi da bude odijevanja koje je više prikladno za folk večeri, pa je tu također moj zadatak da upozorim i zamolim dame da se ogrnu. U selu Bogdanovci redovito najviše ljudi dođe na misu, dolaze iz svih okolnih sela – priča nam.

Buket i podvezica

Nakon mise mladenci se uz tamburaše dočekaju ispred crkve s pljeskom i čestitkama, a nerijetko i suzama radosnicama. Nakon dvije do tri pjesme kreće se prema sali. Čajo je tu, naravno, skupa s barjaktarom predvodnik automobilske kolone. – Mi smo u prvom vozilu koje koči kolonu. Tu bude raznih ekshibicija, ljudi voze u rikverc. Jednom se čak dogodilo da je barjaktar bio s motoristom, sišao je s motora i trčali su pored njega pa skakali, kao kaskaderi. Ali ja uvijek zamolim da se ljudi uozbilje jer bi neka nesreća zasjenila cijeli događaj – kaže.

Po dolasku u salu čajo se predstavi, kaže svima “koju pametnu”, ako je ima, pa pozove kuma da se također obrati okupljenima. Pomoli se, pa negdje do ponoći nema protokola. – A onda dođe torta, tu volim zapapriti mladencima. Recimo, mladoj se vežu oči, a kuma joj uputama pomaže da nahrani mladoženju. Mladoženja je s druge strane pa se ljudi zbune, umjesto lijevo kuma kaže desno, bude svega – priča Mario koji, naravno, ne koristi uvijek iste fore i zadatke, nego ih prilagođava onima čiji je posebni dan u tijeku.

Važan dio svadbe je darivanje, koje se može izvesti na dva načina. – U staromodnom se govori tko je što poklonio, javno se otvara svaka kuverta i dar. U modernom toga nema. Tog je običaja sve manje, ali ga još ima. Treba poštovati svaku želju mladenaca – jasan je.

Nakon plesa s mladom kreću zafrkancije s buketom i podvezicom. – Što je mladoženja bolji sa mnom, to će gore proći! Podvezicu nekad mora skidati vezanih ruku ili očiju, što nije lako. Buket mlada ili baca iza leđa ili joj se vežu oči pa hoda u sredini kruga koji čine slobodne djevojke. Kad zaustavimo glazbu, buket je osvojila ona kojoj je mlada najbliža u tom trenutku. No, tu ne prestajem, spajam nesretnika s podvezicom i sretnicu s buketom pa dobiju neki zadatak. Često dobiju balon koji moraju staviti između sebe i ne smiju prestati plesati dok balon ne pukne. Slučajno su jednom djevojka momak bili sretni dobitnici i rekao sam im pred svima da sam siguran da su njihovi svatovi idući. I, evo, nakon pola godine me mladoženja zvao i rekao da sam ih ukleo i da se žene… Naravno da su me zvali da im budem čajo, ove godine ću to raditi, i to s velikim guštom – kaže nam Mario. Tu negdje, većinom oko dva ujutro, njegov posao prestaje, a na svatovima je da se dalje sami zabave.

850 ljudi

Predrasuda je da su slavonske svadbe uvijek jako velike, što je katkad, priča nam, još uvijek i istina. – Kreću se u rasponu od 200 do 750 ljudi. Jednom sam radio svatove u kojima je bilo ravno 805 ljudi. Sreća da su bili vrlo civilizirani. Sve ovisi o ljudima. Nekada s njih sto imaš osjećaj da ih je 600 – smije se pa dodaje: nije toliko teško skupiti puno gostiju, pogotovo ako mladenci imaju velike uže obitelji. – No, sad je uobičajeno 300 do 350 ljudi. Prije je bilo 500. Ali, i dalje se slavi na veliko. Zabave i pripreme nekada traju i tri do pet dana. Seoski svatovi ipak više drže do običaja, ali ne mora nužno biti tako – kaže nam pa dodaje u kojem je razdoblju najzaposleniji: – Do listopada je najžešća sezona, a studeni i prosinac najčešće bude rezerviran za hitne svatove, takozvani dva plus jedan gratis – smije se.

Predrasuda je, priča, da će svadba biti najbolja kad je u njoj puno mladih, on kaže da je upravo suprotno. – Najbolje je kad je najviše onih od 40 i 50 godina, koji idu u izlazak dva puta godišnje, i to baš u svatove, pa se onda otkače i daju sve od sebe – kaže.

Red i veselu atmosferu ne održava samo u pravim tradicionalnim i slavonskim svatovima. Nedavno je baš bio na jednoj svadbi u stilu 60-ih, gdje je, kaže, sa svojim šeširom s paunovim perom vizualno itekako iskakao od hipijevskog dress codea. Zovu ga svuda, od Zagreba preko Dalmacije do Hercegovine, a on rado prihvaća sve pozive. – Jednom su me zvali u svatove u kojima je mladoženja bio Dalmatinac. Ja sam mu, sav ozbiljan, rekao da je kod nas običaj da mladoženja zaplače kad prvi puta vidi mladu. Ako ne, onda je ne voli. On je zaista i počeo plakati, pa nije prestajao. Čudio sam mu se, a kasnije sam saznao da je namazao oči tigrovom masti. Jadan je plakao do crkve – priča čajo samo jednu od simpatičnih spački, kojih uvijek bude na pretek, ponekad namjerno, a ponekad i slučajno. – Jednom su me zvali u svatove u jedno selo, rekli mi koje je selo i ulica s dodatkom: ne možeš fulati. Dođem ja tako u svatove, pozdravim se sa svima na dvorištu, pričam s tamburašima koje znam.

U jednom me trenu zove mladoženja i pita gdje sam. Ja mu kažem da sam kod njega u dvorištu, a on kaže da nisam jer me oni svi čekaju. Tad skužim da sam u krivoj kući i u krivim svatovima, ovi u koje sam trebao doći bili su skroz na kraju sela. Jako sam dobar sa sviračima, pa to idući dan nije znao skoro nitko, samo cijeli Vinkovci i okolica – prisjeća se.

Svoj posao čaje shvaća ozbiljno. – Ne pričam viceve u salama jer nikada ne znaš tko se na što može uvrijediti. Nema provokacija, psovanja ni vrijeđanja. Ne pijem alkohol, osoba sam koja mora držati red i mir, a da bih to mogao, moram početi od sebe i biti staložen. Prije je po običaju bilo da je čajo do večere polupijan, a poslije pijan. Ja želim razbiti tu predrasudu – ističe pa dodaje da mu je sastavni dio posla i da otrijezni one koje je ponijela atmosfera pa su prema rakiji postupili kao prema vodi.

– Svi se mogu opustiti, a ja moram razmišljati. Nisam napadan, nisam takav da ću ići od stola do stola dizati ljude da plešu, ali se kroz dan zezam s gostima, naravno da uvijek ja pjevam bećarce i borim se sa sviračima- kaže ovaj veseli i entuzijastični čovjek. Za osobu takva karaktera neobično je da su mu najdraže svatovske pjesme dvije najveće tužaljke. – Pa, jesam li ti, čim si me nazvala, rekao da imaš najljepše ime na svijetu? Nisam to rekao bezveze, svi tamburaši znaju da je “Tena” Zlatnih dukata moja pjesma. “Tena” i “Đenka” su mi favoriti – kaže.

Iako su svadbe, barem u teoriji, sretni događaji, zna se da upravo od njih mogu krenuti i razne prepirke. – Svatovi su samo jednom, a ja se brinem da nema nervoze, svađe i rasprave na taj dan. Često se ljudi svađaju zbog nevažnih stvari pa nakon svatova shvate da se nisu trebali svađati. Kad se oženiš, onda si pametniji – smije se.

Jednog ovako ozbiljnog čuvara tradicije nemoguće je ne upitati što kaže na činjenicu da je u njegovoj Slavoniji sve manje ljudi. – Slavonci su naučili na skromnost. Mnogo obitelji živi od jedne plaće. Sretni smo s onim što imamo i čekamo da dođe bolje vrijeme. Slavonci su uvijek bili pozitivci. Svaki je Slavonac dobra duša, svakoga će dobronamjernika ugostiti i počastiti. Svi se ponašaju kao da je Slavonija neko slijepo crijevo Hrvatske, ali ja vjerujem da ima puno potencijala u mladih ljudi koji žele ostati i podići je. A nadam se da će to tako i biti te da će se i oni koji su otišli vratiti, pa da će Slavonija opet biti hrana za cijelu Hrvatsku. Da, je, mladi odlaze, ali i oni koji su otišli se vrate za svatove. Pa se nadam da se žele vratiti i za stalno – zaključuje.

Tekst preuzet s Jutarnjeg Lista

Foto: Sunce Vukovar