Kad su ti zadnji put rekli da si sebična?
Kad sam bila osnovnoškolka, na malom maturalcu dogodio se događaj koji pamtim kao jedan od prvih kolektivnih napada okoline na moj doživljaj stvarnosti kao neprihvatljiv i sebičan.
Još se uvijek jasno sjećam osjećaja zbunjenosti i srama zbog svojih postupaka, ali i nemogućnosti shvaćanja zašto su moji osjećaji krivi.
Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com
Naime, koliko me sjećanje još služi, jedan od pripadnika razreda malo je ranije ušao u buntovničku fazu od nas ostalih i „ludilo osnovnoškolskog maturalca“ nadopunio konzumacijom alkoholnih pića na stijenama. U jednom trenutku, ponesen dubokim emocijama, naglo se okrenuo za prolazećom polugolom djevojkom (bili smo na moru, nije žena kriva) i svoje materijalno tijelo ubrzano spustio na stijene.
Ilitiga pao je k’o vreća cementa.
Pad na stijene nije baš najugodnije iskustvo tako da je naš subjekt pretrpio određene ozljede glave i donio sljedeću bistru odluku u nizu, a to je bilo zaključati se u sobu i praviti da se ništa nije dogodilo.
I tu nastaje panika.
Jer jadan on. Nas četrdesetak bi trebalo sjediti ispred vrata sobe, zaustaviti dah od napetosti što će se dogoditi. Svisnuti od brige i sažaljenja. Zaustaviti svoj život dok ne budemo sigurni da je žrtva dobro jer to što mu se dogodilo je grozno i nefer.
Iz moje perspektive stvari su bile vrlo jednostavne. Svaka akcija ima reakciju, svaki postupak ima posljedicu. Nisam vidjela poantu sažaljenja i uzaludne brige. Gledali smo ružnu posljedicu glupog postupka, gledali smo prekrasnu lekciju.
No promatrajući situaciju iz perspektive kolektiva, takav stav je bio sebičan. Grozan. Sramotan.
Kako se mogu osjećati dobro i nastaviti normalno sa svojim životom dok člana moje skupine boli? Što više pokazuje uzvišenu ljubav prema svemiru i čovječanstvu nego prazno sažaljenje i beskorisna briga?
Bilo kakvo davanje suvišne pažnje koja ne popravlja problem u ovoj situaciji meni se činilo besmisleno. I dan danas mi se čini besmisleno, ali danas nemam 13 godina i ne vrijeđa me mišljenje kolektiva.
Onda sam se pitala što nije u redu sa mnom. Jesam li bešćutni sociopat u nastanku? Zašto nisam normalna kao i svi ovi ljudi oko mene? Zašto nisam tužna i obuzeta brigom?
Povjerovala sam tada u njihove riječi isto kao što si sigurno i ti povjerovala puno puta kad su ti rekli da si sebična.
Ako ne ispunimo njihova očekivanja, ljudi jedva dočekaju razbacivati se šarolikim kategorijama poput sebičnosti. Sebičnost je s vremenom dobila vrlo negativan predznak pa se počela izjednačavati s nekakvim monstruoznim arogantnim nepoželjnim čudovištem.
A nitko ne želi biti čudovište.
I zato ljudi rade ono što ne žele kako se okolina ne bi razočarala u njih, kako bi im dokazali svoju vrijednost, kako bi ispunili njihova očekivanja. Sve će učiniti samo da se ne probudi čudovište sebičnosti i napravi nered u njihovim skladnim životima.
Neću ni nabrajati koliko puta sam čula da netko neće doći na druženje jer joj/mu je druga polovica rekla da ju ne voli i da je sebična ako ode.
No, uzmimo za primjer one koje volimo prozivati – ljude koji kasne. Oni su većinom smatrani ambasadorima sebičnosti i izvorom svega lošega u ovom svijetu. Oni ne poštuju drugu osobu, njezino vrijeme i moramo se ljutiti na njih jer je to jedino ispravno. Jedna sam od onih koji dođu i ranije nego treba pa mi je dugo vremena bilo sasvim logično i prirodno ljutiti se na one koji to nisu sposobni.
Ali pogledajmo širu sliku. Osoba koja nije došla na vrijeme zapravo nije ispunila tvoje očekivanje da će doći na vrijeme. I zato se ljutiš, jer se savršeno isplaniran tijek događaja u tvojoj glavi nije realizirao u stvarnosti. Jer drugi ljudi ne govore, ne rade i ne misle ono što ti misliš da bi trebali.
Ti si onaj izvor koji u postupku druge osobe vidi sebičnost i ti biraš na osnovu tog privida djelovati. Ti se biraš ljutiti i biti žrtva.
Ali kako onda s ljudima koji kasne?
Vratimo se na početak – svaka akcija ima reakciju. Koja će biti tvoja reakcija?
U svom dosadašnjem iskustvu naučila sam odabrati između dva moguća puta kad netko ne ispuni moja očekivanja. Ako želim zadržati osobu u svom životu, pristupit ću situaciji iz ljubavi i prihvaćanja. Postoji neki razlog zašto mi se ta situacija dogodila, postoji razlog zašto mi je bliska osoba takva i postoji lekcija koju mogu izvući iz svega za svoj napredak. Biram se fokusirati na sebe, a ne postupke druge osobe. Ako ga njegovo ponašanje i postupci usrećuju, biram ga prihvatiti kao takvog.
Drugim putem krenem ako svoja očekivanja držim dražima od odnosa s drugom osobom. Takve odnose vrlo brzo eliminiram jer radije ne bih to iskustvo u svom životu.
Umjesto da sebičnost kategoriziram kao uvredu i ispalim svoje otrovne strelice na osobu čim se pojavi, biram sebičnost kategorizirati kao postupak brige za sebe i biti sebična.
Jednako je kad si na drugom kraju priče i otrovne strelice su usmjerene prema tebi.
„Ti si sebična.“ nije ništa drugo nego „Ti nisi ispunila moja očekivanja.“
Ako si napravila nešto s emocijom koja ti potvrđuje da je tvoj postupak ispravan za TVOJ put, nikada ne dopusti da ti tuđe kategorizacije nametnu osjećaj krivnje.
Nakon nekog vremena biranja drugačije reakcije na sebičnost, moram priznati da dugo takvu optužbu nisam čula. Sada bez straha izgovorim rečenicu „E ipak ne mogu na kavu jer bih radije maljala vodenim bojicama.“
A s druge strane su ljudi koji to cijene jer će radije otići na kavu s osobom koja to stvarno želi u tom trenutku, nego isforsirano druženje koje poštuje protokol. Ljudi koji biraju put ljubavi i prihvaćanja mene kao osobe koja će to izjaviti i čije dobre emocije ne može uzdrmati mala promjena plana.
A oni drugi mi ionako ne trebaju.
