Kad Lubenice zavaraju Slavonce !

Ako ste mislili da ću vam pisati o lubenicama koje slavonski proizvođači ne mogu prodati ili ih daju u bescjenje i kako ću kukati na tu temu, prevarili ste se, jer ako pratite portal, onda znate da na njemu pišemo samo pozitivne vijesti , motiviramo i učimo vas kroz intervjue sa uspješnima kako su uspjeli bez obzira na sve.

Ovaj put pisat ću vam o predivnim mjestima u Hrvatskoj koja sam osobno posjetila i ukratko preporučiti vam i dati upute kako da vama vaš boravak bude manje avanturistički, a više opušteno turistički.
Za prvu kolumnu sam izabrala Lubenice, naselje koje administrativno pripada gradu Cresu na istoimenom otoku.

Mjesto je staro preko četiri tisuće godina, i naseljenost nikad nije bila prekidana iako kažu starosjedioci preko zime tu živi 5 nonica i nitko više. Naselje se nalazi se na visokoj stijeni i gotovo je sraslo u okolni krajolik jer je izgrađeno od kamenih blokova i prirodnih materijala.

U antici se Lubenice spominje kao dobro utvrđen i strateški važan grad. U njemu su pronađeni brojni arheološki materijali (sarkofag, egipatski natpisi, amfore, novac, nakit, i sl.) a u srednjem vijeku je opasan zidinama i kao takav postao središte župe. Danas, Lubenice je mali lokalni centar s oko 40 zgrada i dvije ulice, jednim restoranom, i jednim kafićem. Imaju čak i muzej ovčarstva i ono najdragocjenije, pogled koji ustvari nema cijenu.

Lubenice su ušle i na stranice UNESCO-a u popis mjesta svjetske baštine što se može vidjeti i na linku: http://whc.unesco.org/en/tentativelists/2017/

Ljeti se u njima održava kulturna manifestacija “Lubeničke večeri“, a turistička sezona i prve posjete gostiju kreću već u rano proljeće i oko Uskrsa.

Do Lubenica možete doći morskim i kopnenim putem. I tu kreće naša priča. Ako idete kopnenim putem i osobnim automobilom trajektom sa otoka Krka pripremite se na kratko čekanje no usluga okolnih restorana i kafića je više nego odlična tako da će vam vrijeme brzo proći. Trajekt vozi svega 20-tak minuta i eto vas na predivnom otoku Cresu. Ukoliko nigdje ne skrećete s puta već idete direktno u Lubenice, trebat će vam dobrih 45 minuta od trajekta i to svakakvih cesta, cestica i zavojaka jer se penjete na 350 m nadmorske visine. Naime Lubenice su doslovno smještene na litici.

Rajska plaža Sv. Ivan

Dolaskom u Lubenice i ostavljanjem osobnog automobila izvan mjesta na prepunom i jedinom parkiralištu, ako ste imali sreću pronaći slobodno mjesto, jer mjesto nema ceste već samo dvije paralelne ulice, prvo na što ćete naići je beskrajan pogled na predivno Jadransko more, otoke, borovu šumu i najljepšu plažu Sv. Ivan, Lubenice koju je čak njemački časopis Bild svrstao na 15. mjesto u konkurenciji 40 najljepših plaža na svijetu. Tirkizno plavetnilo mora, bijeli odsjaj oblutaka i šljunčane plaže, netaknuta priroda i gdje koji usidreni brod očarat će vas na prvu i kao hipnotizirani poželjet ćete kako god doći do nje.

Tako je krenula naša slavonska avantura jer smo došli baš kao turisti iz Češke i htjeli se na buri provozati po moru u gumenom čamcu. Naš čamac su bile japanke, a trebali smo se kroz borovu šumu, stijene, strminu i oštro kamenje spustiti do cilja, a cilj je bio okupati se baš na toj najljepšoj netaknutoj plaži. Kako ne bismo do kraja bili skroz naivni, otišli smo u jedini kafić na ulazu u grad i priupitali mladog konobara možemo li se mi spustiti do plaže i koliko nam treba vremena. Optimistično i pozitivno je rekao kako možemo, samo da se naoružamo vodom i da nam do dolje treba 40 tak minuta a nazad oko sat vremena.

Hrabro smo krenuli i u prvi mah nam se učinilo da je izvedivo no nakon prvih sto metara smo shvatili da nam odozdo u susret stižu turisti u planinarskoj obući, dubokim patikama i čarapama zajapureni od napora i visine. Što sad?

Vratiti se nazad ili biti hrabri do kraja.

Izabrali smo ovo drugo. Put prema dolje je trajao skoro sat vremena uz zastoje, na užeglom suncu i opasnim strminama. Vjerovali smo i mislili samo pozitivno da nećemo ostati bez vode i pokidanih japanki već da će sve biti u redu i da će nagrada biti Rajska plaža. Pri kraju na putu nas je susrela i jedna zmija koja je zastala, pogledala nas, nasmijala se vidjevši nas bose i otišla svojim putem.

Zadnjih 50 m počela su nam otkazivati koljena, boljeli su nas listovi, noge više nisu slušale, no pred očima je bio taj magični tirkizni pogled i omamljeni miomirisima borove šume i smilja , stigli smo hrabro do cilja.

Plaže je upravo i zanimljiva zbog  svoje skrovitosti, netaknute prirode i mirisa. Nakon što smo se nauživali mora, odmorili ljenčareći na bijelim pravilnim oblutcima, morali smo krenuti natrag.
Uspon je za japanke ipak bio malo lakši no za naše umorne noge i kondiciju koju nemamo poput istreniranih sportaša, trebalo nam je skoro sat i 30 minuta. No uspjeli smo. Osvojiti ovaj vrh je značilo u našem slučaju preživjeti sve moguće nepogode koje su nam se putem mogle dogoditi i prošli smo bez ozljeda, iskrivljenih članaka, pokidane obuće, zdravi i čitavi.

Iskustva zbližavaju i daju nam lekcije

Kao obitelj smo se zbližili, pomagali jedno drugome i naučili našeg sina životnim lekcijama kako ne vjerovati svakome na riječ, kako ne srljati u iskustvo a da prije toga nisi istražio sve opcije i moguće posljedice, kako doći do cilja kad nisu dobri uvjeti, kako se samomotivirati, kako štedjeti energiju i kako se nagraditi kad se cilj ostvari. Mi smo se nagradili izvrsnom otočkom janjetinom koja je također imala poseban okus jer se hrani ljekovitim biljem, a vama dragi čitatelji želim poručiti da je ovaj put vrijedio svega proživljenoga i da svakako odete u Lubenice u svom životu barem jednom. Sa sobom pri tome ponesite štap i obuću za planinarenje, sprej i zavoj za moguće ozljede, puno pitke vode i pozitivnog stava da će sve biti OK. Ostajte mi pozitivni, pratite nas i čitajte uskoro o novoj destinaciji.

Urednica portala samopozitivno.com, Mara Majstorović