Jedna zagrebačka ulica postala je rajem za sladokusce koji ih ima iz svih dijelova svijeta
Ulica u samome centru Zagreba udomila je specijalizirane etno dućane iz kojih pršte okusi Rusije, Ukrajine, Afrike, Indije, Bliskog Istoka…
Zagrebačka Vlaška postaje ulica etno hrane. Na malom prostoru, smjestio se cijeli niz specijaliziranih trgovina – kineski Asia Market, potom Ruske delicije, ukrajinski Boršč, trgovina turskim slatkišima Lokum, te Pekinška patka, koju vlasnik opisuje kao “međunarodni mini market”, s hranom iz cijelog svijeta. Dinamična je to scena, donedavna je na početku Vlaške ulice bio i iranski dućan Karavansaraj, koji je zatvoren. Nestale su i trgovine japanskim, odnosno korejskim specijalitetima, smještene u istom kvartu, no stalno dolaze nove – uskoro se u Vlaškoj, pokraj Pekinške patke, otvara dućan s afričkom hranom.
Među najstarijima su Ruske delicije, Anastazija Knežević otvorila ih je 2013. Par desetaka metara dalje, također u Vlaškoj ulici, prethodno je postojao još jedan ruski dućan, ali taj nije uspio. Anastazija kaže da je i sama nakon dvije godine došla u dilemu isplati li se nastavljati, no ustrajala je, posao se uhodao i sada u svom dućanu nudi više od 400 artikala. Vlasnica inzistira da u dućanu rade Ruskinje, jer želi goste upoznati i s ruskom kulturom, gastronomijom, običajima, a hranu se može i degustirati. Rođena je u Kemerovu, sibirskom gradu poznatom po izvozu ugljena i – pinjola. Nakon što joj se majka preudala za jednog Hrvata, angažiranog na tamošnjem gradilištu, kao desetogodišnja djevojčica je početkom 90-ih doselila u Podravinu. Kasnije je u Zagrebu diplomirala marketing i financije. Radeći za jednu rusku energetsku kompaniju puno je putovala po Europi i shvatila da po svim europskim metropolama postoje ruski dućani – osim u Zagrebu. “Ruska je kuhinja vrlo specifična, negdje između francuske i japanske, jer koristimo puno povrća, ali i morske alge”, kaže vlasnica. U njezinom se dućanu, uz ruske klasike kao što su čaj i votka, prodaju ukiseljene gljive, pa baby patišoni (male marinirane tikvice), potom ravioli punjeni govedinom, med od heljde, korejska salata od mrkve, adžika (ajvar s Kavkaza), hren s ciklom, kao i marinirane rajčice, koje se moraju naći na svakoj ruskoj trpezi. Tu je i senf, za koji Anastazija tvrdi da je ljut kao japanski vasabi. Prodaju i Borodinski raženi kruh koji – kaže Anastazija – mora biti ljepljiv i kiselo – sladak. Rusi jako vole majonezu, nju stavljaju u razna jela – gusta variva, pečeno meso, salate, no hrvatska im varijanta tog jela nije po guštu, pa dolaze u Ruske delicije po okus na koji su navikli. Također, Rusi vole slatko i ne podnose kiselo. Ovdašnji ukiseljeni kupus prekiseo je za njihov ukus. Oni svoju kapustu ne konzerviraju u octu, nego u slatko-slanoj salamuri u koju dodaju i jabuke, a hrskaviji je i tvrđi od hrvatskog, jer se kraće drži u takvom rasolu.
U početku su kupci bili uglavnom Rusi, odnosno ljudi koji su odrastali na području nekadašnjeg SSSR-a i navikli su na tamošnju hranu. S vremenom su u Ruske delicije počeli dolaziti Hrvati, i to najviše zbog armenskog konjaka, sibirske votke od pinjola, divljeg lososa. Neki su proizvodi ipak ostali rezervirani za Ruse. Primjerice sušena haringa, koja se prodaje skupa s glavom. Također, Hrvati ne vole niti morske alge. U Ruskim delicijama riba se nudi u raznim varijantama – dimljena jesetra, skuše i papaline, pašteta od jetre bakalara, sušene lignje i inćuni. Nudi se i više vrsta kavijara, najjeftiniji je od bakalara, a najskuplji od jesetre s Kamčatke. “Hrvatske kupce jedva nagovorim da kavijar, umjesto sa suhim, probaju sa poluslatkim vinima sa Krima, a na kraju im se svidi. Znam, navike je teško mijenjati, moj je suprug Slavonac i uvijek mi napomene da mu ne kuham ljubičastu juhu, odnosno boršč, nego neku normalnu”, smije se Anastazija.
Suhih vina ovdje skoro da i nema, uglavnom se prodaju slatka ili posulatka, iz Moldavije i Gruzije. Tu je i pjenušac Sovetskoe, brend koji je preživio i propast države po kojoj je nazvan, te popularno rusko pivo Baltika. Od bezalkoholnih pića, nude se sok od breze, kvas, te energetska pića kao što je Russian power. Uz pivo odlično ide sir u pletenici proizveden u Adigeji, maloj ruskoj republici na Kavkazu, koju nastanjuju Čerkezi, a iz istog kraja stiže i sulguni, neophodan za gruzijski specijalitet hačapuri. Iako se u dućanu prodaju i majice s likom Vladimira Putina, ovdje se nudi i hrana iz zemalja s kojima je Rusija u vrlo nategnutim odnosima. Prodaje se dosta artikala iz Gruzije, zemlje s najboljom kuhinjom na području nekadašnjeg SSSR-a, pa tako i njihov najpopularniji začin hmeli sumeli, kao i gruzijska harčo juha. Ovdje se mogu kupiti i teglice s karakterističnom ruskom juhom zvanom šči, rasolnik, soljanka, ali i teglice s gotovim borščem. Nije li boršč tipičan za ukrajinsku kuhinju? “Je, ali ruska i ukrajinska kuhinja vrlo su slične. Recimo boršč, koji Ukrajinci smatraju svojim nacionalnim jelom, jede se i u drugim zemljama – Rusiji, Poljskoj, Slovačkoj. Rusi jedu klasični boršč, a Ukrajinci uz njega serviraju šumske gljive, grah i pampuški, odnosno pecivo u umaku od maslaca”, objašnjava Ruskinja Asnastazija, čiji je otac Ukrajinac. Kaže du su Ukrajinci veći gurmani, “oni jedu smačnije”, te odmah prevodi pojam – “ukusnije, masnije… jednostavno balkanskije!”.
U Vlaškoj odnedavna postoji i prvi ukrajinski dućan u Hrvatskoj. Zove se Boršč, a trgovinom dominira ogroman recept za to jelo. Ovdje se nude četiri vrste boršča, pakiranog u teglice – sa svinjetinom, govedinom, svježim i kiselim kupusom. Nudi se i drugo najpoznatije ukrajinsko jelo, vareniki – smrznuti ravijoli punjeni krumpirom, kupusom, gljivama, sirom ili slatkim višnjama. Boršč je obiteljski dućan. Otvorio ga je Demian Ros uz pomoć svoje majke Olje, koja je osam godina bila u ukrajinskoj diplomatskoj službi u Zagrebu, a sada je odlučili ostati u Hrvatskoj i posvetiti se poduzetništvu i osnovali su tvrtku pod nazivom Cossak consulting. “U Zagrebu postoji potražnja, jer ovdje živi i autohtona ukrajinska manjina, a ponuda se godinama svodila na robu koju bi netko autom donio. Ono što prodaje u dućanu dijelom nije proizvedeno u Ukrajini, ali se koristi u kuhinji naše zemlje. Primjerice, mi nemamo svoj kavijar”, objašnjava Demian. Hrvati ovdje uglavnom kupuju kremu od kavijara sa škampima i haringe u vlastitom soku, pa salate od morskih algi. Najbolje su ipak prihvatili kondenzirano mlijeko, gusto kao med i vrlo slatko. Prodaje se u dvije varijante – obično, bijelo, te kuhano, žuto, koje je zgusnuto i koristi se za palačinke i kolače. Nudi se i čokoladni maslac, koji nam Demian opisuje kao ‘istočnoeuropska Nutella’. U Boršču je najviše slatkiša. Dućanom dominiraju bomboni u nizu boja i okusa, Karakum, Halveta, Korivka te Krasnij mak, sa crvenim makom. Jedan od vodećih proizvođača bombona je aktualni ukrajinski predsjednik Petro Porošenko, koji proizvodi pod nazivom Roshen, a izgovara se slično poznatom švicarskom proizvođaču slatkiša, kompaniji Rocher. U Boršču se prodaje i halva, slatkiš koji je poznat i Hrvatima, ali u drugačijem obliku. Za razliku od Turske i Bosne, gdje se halva radi od sezamove paste (tahini), u Istočnoj Europi, pa tako i u Ukrajini, baza su joj ulje i sjemenke suncokreta. “Baš sam nedavno vlasniku obližnjeg Lokuma, trgovine turske hrane, dao da proba našu halvu, začudio se jer je naša halva toliko tvrda u nju ne možeš zabiti vilicu, odmah se raspada”, kaže Demian. Neki proizvodi nisu mijenjali izgled od sovjetskih dana, primjerice soda i sol za mariniranje. Prodaju se i napitci na bazi jogurta – ajran (inače vrlo popularan i u Turskoj), te rjažanka, vjerojatno jedini prehrambeni proizvod iz Bjelorusije dostupan na hrvatskim policama. Kad je doselio u Zagreb, Demianu je hrvatska hrana bila pomalo neobična. “Kod nas se salata uvijek začini hladno prešano suncokretovim uljem, koje nije filtrirano pa ima više mirisa i okusa. Čuli smo da Hrvati koriste maslinovo ulje, pa smo ga potražili na placu. Mislili smo da nemamo sreće jer prvo nam je bilo gorko, drugo i treće također, a onda smo shvatili da mora biti takvo”, smije se Demian.
I dok su se Ruske delicije i Boršč specijalizirali za jednu zemlju, internacionalni mini market Pekinška patka, otvoren 2013. nakon što je dvije godine funkcionirao kao web shop, nudi hranu iz jugistočne Azije, zapadne Afrike, Bliskog Istoka, Indije, Turske, Meksika… Ovdje se uglavnom prodaje autentična roba, dakle meksička hrana je proizvedena u Meksiku, a ne u zapadnoj Europi – hrana nije prilagođena onome kako zapadnjaci misle da bi morala zgledati. “Nešto više od polovice je hrana iz raznih dijelova Azije. Imamo između 300 i 500 artikala koje često mijenjamo”, kaže vlasnik Josip Madunić. Bazičnih artikala je oko 200, primjerice uvijek imaju kavu iz Vijetnama, crnooki grah, sečuanski papar. Nešto manje od polovice kupaca su stranci, dobrim dijelom diplomati. I dok neki kupuju isključivo hranu iz svoje zemlje, ima ih i koji usred Zagre ba traže hranu iz trećih zemalja, poput Japanca koji, kad ne dolazi po azijske proizvode, kupuje tursku robu. Postoje i jela koja kupuju samo ljudi iz dotične zemlje. Tako japansku majonezu, koja ima bogat okus, kao pravi umak, kupuju isključivo Japanci. Također, u Pekinškoj patki može se naći i omiljena hrana likova iz japanskih anime crtića. Listove banane kupuju pak Latinoamerikanci i Fillipinci. Indonežani traže tajlandske smrznute goveđe okruglice, jer su najsličnije hrani na koju su navikli. Mlijeko u prahu podjednako vole Afrikanci, Arapi i Latinoamerikanci. Britanski umirovljenik, rođen u Indiji, uredno dolazi po Heinzov grah i usoljenu govedinu. Na policama se izmjenjuju mango chutney, ukiseljena ljuta limeta, curry pasta, krekeri s algama, stakleni rezanci, grickalice od graška s vasabijem, konzervirani humus, harisa. Dio hrane je krajnje egzotičan i ne može se naći niti na policama s egzotičnom robom u supermarketima, recimo afrički fufu ili ljuti umak sriracha. Možda najneobičnija hrana dolazi iz Meksika. Uz salatu od kaktusa i tomatillos, koji ima okus između paprike i paradajza, iz te zemlje stiže i cuitlacoche. Na zapadu je brendiran kao ‘meksički tartuf’, a u stvarnosti je riječ o bolesti koja se na hrvatskom zove kukuruzna snijet. Taj specijalitet neugodna mirisa uzrokovan je patogenom gljivom koja se širi sporama i izgleda kao mjehurasta nabreklina. Za cuitlacocheom su ludovali i stari Azteci, oni su navodno hotimice oštećivali biljke kukuruza kako bi u njih lakše ušle spore i zarazile ih. U novije je vrijeme otkriveno da cuitlacoche sadrži puno proteina, minerala i ostalih hranjivih sastojaka, jer sintetizira i one tvari kojih nema u kukuruzu. ‘Meksički tartuf’ najveći je izazov za sladokusce koji, tragajući za egzotičnim, hodočaste u Vlašku ulicu.
Izvor: Poslovni.hr
