Je li pozitiva uvijek moguća?
Obzirom da se bavim pozitivnom psihologijom, a i pošto sam inače vedra po prirodi, ljudi mi ponekad znaju komentirati pa ti si stvarno vječito nasmijana, tebi život mora da je stalno veseo. Ponekad znam dobiti i pitanje je li se ti ikad ljutiš?
Odgovori na ta pitanja su: naravno da mi život nije stalno veseo i naravno da se ponekad ljutim (uglavnom kad za to imam razloga). Čovjek sam.
Očekivati bilo što drugo (od bilo koga pa i od sebe) je promatranje života i ljudi kroz ružičaste naočale. Nešto kao klasični Facebook feedovi. Niz slika zabava, druženja, diploma i uspjeha, godišnjih odmora i onda opet u krug.
Tako bismo htjeli da je ta iluzija života kao niza isključivo lijepih trenutaka i iskustavastvarno istinita, ali jedino što je istina jest da što više u nju vjerujemo, to smo nesretniji. Zašto? Jer to na nas stavlja ogroman pritisak. Ako osjetim bilo kakvu nepoželjnu emociju, želim je se što prije riješiti i mislim da sa mnom nešto nije u redu ako ne uspijevam. Vodim bitku u kojoj ne mogu pobijediti.
Bilo kakvi apsoluti nisu mogući. Biti stalno sretan. Uvijek vedar. Vječito se zabavljati, uživati u lagodnosti, ne imati probleme, brige, strahove.
Ako vam je netko takvu priču prodao, grdno vas je preveslao.
Kad god čujete da je nešto uvijek ili da je nikad, znajte da to ne može biti istina. Nitko nije uvijek pozitivan, uvijek dobre volje, ali ni uvijek namrgođen, uvijek tužan. Nitko nije ni uvijek hrabar i snažan, ali niti uvijek plašljiv i slab. Ništa nije ni uvijek uzbudljivo, uvijek interesantno, ali ni uvijek dosadno i uvijek neugodno.
I život i mi ljudi smo paleta. Paleta osjećaja, stanja, razmišljanja, raspoloženja, karakteristika. Iz dana u dan, iz godine u godinu. Ako smo toga svjesni, onda su i očekivanja drugačija.
Dakle, vječna pozitiva u smislu stalne sreće nije moguća. Što jest? Moguće je prakticirati pozitivnost, optimizam, svjesno upravljati onime čime se može upravljati. Već ste čuli da je moja baka trenutno teško bolesna. Točnije, nepokretna je i na palijativnoj skrbi. Jesam li sretna? Naravno da nisam. Niti bi to bilo prirodno.
Tužna sam. Često zabrinuta. Ganuta. Mogli bismo reći pod stresom. No, koliko god situacija bila takva kakva jest i ja je ne mogu promijeniti, mogu tražiti druge perspektive, trenutke nečega što bi se moglo nazvati pozitivnim. Biti zahvalna za sve što sam sa svojom bakom proživjela i za uzor koji mi je u nekim stvarima predstavljala. Biti zahvalna kad je bar pola dana mirnija jer znam da manje pati nego prethodno. Biti zahvalna što imam priliku od nje se oprostiti što mnogi nisu imali kad su u pitanju dragi ljudi i što bi moglo činiti cijelu situaciju još težom.
Mogu i uhvatiti prekrasno, ali stvarno prekrasno nebo u zoru nad Rijekom. Biti svjesna i ponosna i zahvalna koliko nas je to iskustvo još više zbližilo kao obitelj. Osjetiti tu ljubav. Biti zahvalna za posao koji radim koji me ispunjava. Čak i u ovakvoj fazi života. Tu isto tako mogu promijeniti bar malo fokus. Prihvatiti podršku dragih ljudi oko sebe. To mogu. Mogu se pobrinuti da dovoljno spavam (koliko god je to moguće) pa da mogu biti svojoj obitelji korisnija i sposobnija nositi se sa situacijom.
I mogu vježbati svoj optimizam, svjesnost da je sve prolazno i da će doći opet dani iskonske vedrine, s više smijeha, zabave i lakoće.
To je pozitiva pod trenutnim okolnostima. To je život. Sve je to život.
Izvor: Ivanastulic.com
