Jadran se obnavlja! Zabrane i korona učinile su svoje, riba nam se vratila, počeo se pojavljivati i škamp, kozica se proširila do Istre…
Urbi et orbi možemo objaviti vijest da se u našem Jadranskome moru nakon dužeg vremena opet počeo pojavljivati škamp, da se evidentno obnovio fond mola i tune, kozica proširila do Istre, a u opasnost došao švoj ilitiga list.
A ako se netko pita zašto smo svjedoci sve učestalijeg pojavljivanja morskih pasa i ulaska kitova u naš dio morskog plavetnila, evo i odgovora. Nije to samo zato što se klima bitno promijenila i napravila promjenu ravnoteže. Ulogu su svakako odigrale i veće količine tuna koje su zaštitom i regulacijom ribolova unutar Jadrana pronašle obilje hrane. I eto nam odjednom gostujućih velikih morskih bića koja su u Jadranu pronašla bogatu samoposlugu.
Iz prve ruke ove podatke za Slobonu Dalmaciju iznosi šiba koćar Antonio Šunjić, prvi čovjek ceha ribara Splita i Splitsko-dalmatinske županije.
U županijskom cehu prijavljeno je 320 obrta za ribarstvo, od toga 70 koćarskih i 40 plivaričarskih, uz ostale im kolege iz branše, pojačane s podosta pridruženih izvancehovskih sudionika, nakupcima, prekupcima, trgovcima…
Šunjić kaže kako je na brojnost životinjske populacije u podmorju utjecaja imala i korona. Jer dok je ona jurila u prvoj zimskoj turi i ribare privezala na sidru, moru se dalo nekoliko mjeseci slobode. A znate kako to već ide kod slobode, s nepostojanjem ugroze, nastane vatromet života.
Ove nam se godine dogodilo čudo, s dolaskom korone prvi put je narod mogao kilo škampa, lipih, zdravih, ogromnih, kupit za 150 kuna kilo, za 50 manje nego inače. Bilo ga je u prodaji, odma od ruku ribara. Kako je korona stigla taman u vrimenu lova na škampa, u veljači, tako ugostitelji nisu radili zalihe za predstojeću sezonu. I riba je došla na peškarije – veli.
Dobrih bokuna je bilo kao nikada do sada, i šampjera i obora, svega što bi inače puno ranije otišlo u frižidere ugostiteljskih objekata. Toliko je bilo ribe da su je i ribari sami ledili ili prodavali ljudima na ruke. Snalazili su se kako su znali i mogli.
Prodaja se radila pod balkonima, pred portunima, spuštali su se konopi s katova, pa su ribari u kese stavljali naručeno.
– A onda se dogodilo čudo, uz padanje cijena obora odjednom se počela cijeniti i standardno jeftinija riba, ona koju smo zbog manjka interesa mačkama bacali.
Brojni su se restorani zbog širenja tržišta na domaći svit okrenuli lešadurama i frigadurama, lešo molima, friganim trljicama ili molićima, muzgavcima na salatu, friganim lignjunima ili lignjunima na kolutiće. Prihvatili su to i domaći i stranci. A šta ću vam reć, oduševljen sam – kaže.
Pa se lista, kaže, proširila i na lokarde i sarune. Prije je to bila nemoguća misija jer su ugostitelji više tipovali na šampjere, za koje su gosti dubljeg džepa izdvajali i po 500 do 600 kuna. Ova im je sitničarija od jeftinije ribe, veli naš ribar, prije korone bila nebitna.
A što je s burzom ribe? Nema je i kaže da je nikada vjerojatno biti ni neće.
A sa švojom? Fali je na sjeveru, kaže Šunjić, treba je zaštititi
A s kozicom? Ima je kao korova, zeza se, krcato je, ona je broj jedan, a za vrat joj puše mol. A s novim zabranama? E tu bi se moglo još dosta toga napraviti, veli.
– Jadran se obnavlja. Jabučka kotlina zatvorena je već duže vrijeme, ali vidimo da je urodilo plodom jer se i škamp počeo vraćati. Nema ga puno, ali ipak se obnavlja. Vidite da ima sada i tune, zabrana lova pokazala je da je to bio pun pogodak. Unutar ZERP-a, tamo di imamo jedinstveni gospodarski pojas, trebalo bi uvesti još zabrana. Možda bi se trebale provesti još neke zabrane za zaštitu nekih ribljih fondova i na sjeveru i na jugu. Moramo zaštititi duboka hladnija područja, to su riblje baze. O tome se mora misliti kao na naš zalog za budućnost – kaže Antonio Šunjić.
