‘Ja imam što jesti, imam krov nad glavom, a ovi ljudi… Pa kako da ne pomognem‘
Volonteri Crvenog križa ovih dana na posao ustaju rano, ali ne koriste budilice. Što će im kad ih bude potresi, govori nam Juraj (28), voditelj velikog skladišta smještenog na teniskim terenima u Petrinji. Noć je pala, ali tu se i dalje vrzma mnogo ljudi i stalno je neka akcija. Šleperi i kombiji prepuni robe pristižu neprestano, sa svih strana Hrvatske, a mnogi volonteri Crvenog križa iskrcavaju kamione te robu zatim odnose u skladište, gdje se dalje radi na njezinu razvrstavanju.
Kako govori Juraj, riječ je o prilično zahtjevnom procesu jer u Petrinju dolazi mnogo paketa pomoći, većinom bez nekog reda, a prije odnošenja robe na krajnju adresu, onima kojima je doista potrebna, treba je raspakirati, razvrstati i ponovno zapakirati. Kad je roba sortirana, a paketi složeni, izdaje se iz skladišta te se vozilima raznosi po gradu, kao i po okolnim selima i bolnicama. Gdje je već potrebno i kako dođe informacija, kaže Juraj, koji odmah daje i upute za sve one koji nesebično pomažu:
– Puno bi nam pomoglo da se hrana unaprijed sortira. Ako se šalje kutija, da se napiše što je u njoj. Da se u jednu kutiju stavi mlijeko, u drugu sapun, a u treću riža. I tako dalje. Jer ako mi primimo kutiju u kojoj je hrpa hrane, higijenskih potrepština i svega ostalog, gubimo puno vremena na razvrstavanje, a važniji posao nam ide – govori Juraj, koji u Crvenom križu volontira nekoliko godina. Ne želi s nama podijeliti svoje prezime, kaže da je “jedan od mnogih koji pomažu” i da se ne želi posebno isticati.
Nastavlja da trenutno u skladištima imaju dovoljno odjeće i obuće, čak i viška. Cijela se Hrvatska ujedinila, valjda nema osobe koja nije nešto poslala u Petrinju, Glinu i okolna mjesta. Samo u skladištu kojim on rukovodi, stoji “planina” odjeće, koju zaobilazimo dok s njim razgovaramo o tome što im je od sve te pomoći u ovom trenutku, zapravo, najpotrebnije.
– Hrana i tekućina, najviše voda. Zatim, madraci i kreveti, kao i grijalice. I pelene. Kako za djecu tako i za odrasle – govori voditelj skladišta, iz čije Motorole neprestano dolaze glasovi. Stalno se, pojašnjava, koordinira s ljudima na terenu, od kojih dolazi informacija o tome tko, što i gdje treba. Roba se prema uputama pakira i timovi ljudi odnose je na lokacije. Samo skladište održava oko 30 volontera Crvenog križa, kao i šezdesetak vojnika koji pomažu. Svi ti ljudi stalno su u skladištu ili oko njega te su zaduženi isključivo za pripremu robe za teren. Radi se od prvog jutarnjeg potresa pa sve do mraka, a Juraj govori kako ih podrhtavanje tla budi svakoga dana između pet i sedam sati ujutro. Ne znaš kad će tresti, ali znaš da hoće. Govoreći o najizazovnijim trenucima u poslu, pogotovo s obzirom na količinu i raznovrsnost robe koja pristiže, Juraj ističe da je najvažnije osigurati stabilnost procesa koji se ne smije zaustaviti.
– Važna je dobra organizacija i da sve funkcionira u lancu. U procesu ‘primke’ i izlazaka paketa ništa nas ne smije kočiti. Ako dođe šleper sa 12 paketa robe, ekipa u tom trenutku, čim zaprimi pakete, mora početi sa sortiranjem. Posebno higijenske potrepštine, posebno hrana, posebno tekućina. Zatim, još jedan red sortiranja. I hrana se razvrstava – tjestenina, riža, sol, konzerve… Zatim se odmah slažu obiteljski paketi, koji uskoro idu van iz skladišta na adrese – pojašnjava Juraj dok pokraj nas volonteri iznose i unose pakete. One pakete koji odlaze van skladišta preuzimaju volonteri terenci koji ih u službenim vozilima Crvenog križa zatim odvoze na lokacije. Proces teče i to je najvažnije, govori Juraj. Roba se ne smije gomilati.
Kad ne rukovodi skladištima u humanitarnim krizama, Juraj je instruktor ronjenja, magistar zaštite prirode i inženjer šumarstva. Dolazi iz Zagreba i govori nam kako “jednostavno voli pomagati ljudima”. Riječ je i o unutarnjem porivu, pojašnjava. Shvaća da je ljudima u krizi, kao i u mirnodopskom životu, potrebna svaka pomoć, od psihološke do one u smještaju i hrani. On je svoje elementarne životne potrebe, kaže, zadovoljio. Ima što jesti, kao i krov nad glavom. No mnogi to nemaju, pogotovo ovdje u Petrinji, gdje je stigao prvog dana potresa, s prvim ekipama Crvenog križa.
Motorola “zagrmi” od glasova. Očito je stigao neki šleper. Juraj nas pozdravlja. Slijedi “primka” pa razvrstavanje i sve ostalo. Proces ne smije stati. Sedam je sati uvečer. Šleper se okreće nasred blatnjavog parkirališta ispred skladišta Crvenog križa, prema njemu hodaju volonteri u crvenim jaknama. Uto se niotkuda pojavljuje i civilni automobil. Trubi kao na vjenčanju. Iz automobila izlaze četiri djevojke, noseći svaka svoj pladanj domaćih pereca i kolača.
– Ovo je od Slavonki za volontere – poviču razdragano i zapute se prema skladištu.
Izvor: Jutarnji.hr
