Intervju Žana Pavlović – Djeca sve češće dolaze na terapiju zbog pojačanih strahova, anksioznosti, teškoća u ponašanju i lošijeg samopouzdanja

SAMOPOZITIVNO: Žana možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima i otkriti nam zašto ste se odlučili raditi s djecom i mladima?

Nakon završene srednje škole, upisujem Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zadru gdje sam i diplomirala i stekla naziv profesor psihologije. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, obranom rada “Neke osobine ličnosti, izvori stresa na poslu i načini suočavanja kod predškolskih odgojitelja”, stekla sam naziv magistra struke školske i predškolske psihologije. Imam bogato i raznovrsno radno iskustvo, a jedno od najvećih i istovremeno najtežih poslova bio je četverogodišnji angažman u humanitarnoj organizaciji American Refugee Committee na psihosocijalnom programu zaštite mentalnog zdravlja prognanih i izbjeglih osoba. Nakon studija zaposlena sam na nekoliko radnih mjesta (Dječji vrtić, Dom za djecu, Srednja škola).  Od 2004. g. zaposlena sam kao stručni suradnik – psiholog u dječjem vrtiću s do ožujka 2020. kada odlazim u Centar za ranu intervenciju i rehabilitaciju Siguran korak Split.

Nakon ali i za vrijeme studija kontinuirano se educiram. U okviru profesionalnog petogodišnjeg usavršavanja iz Psihoanalitičke psihoterapije djece i adolescenata stekla sam naziv Konzultanta za zaštitu mentalnog zdravlja dojenčadi, djece i adolescenata. Povremeno sam angažirana kao suradnik – predavač na Filozofskom fakultetu u Splitu unutar kolegija „Razvojna psihologija“, „Pedagoška psihologija“ i „Psihologija samopouzdanja i pozitivnog mišljenja“. Redovito sudjelujem na stručnim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Ponosna sam koautorica je Priručnika za roditelje i odgojitelje djece predškolske dobi „Učiniti sve kako treba“ i “Od prvog dana…” i knjige „Zaštita mentalnog zdravlja djece i mladih“  te autorica niza radova u području razvoja djece rane i predškolske dobi. Članica sam Hrvatske psihološke komore i Hrvatskog psihološkog društva.  Za osobit doprinos razvitku primijenjene psihologije Hrvatsko psihološko društvo dodjeljuje mi Društveno priznanje “Marulić: Fiat Psychologia“. Kolumnistica sam portala Dalmacijadanas.hr. Živim u Splitu, majka sam dvoje djece, od nedavno i baka.

Jako volim svoj posao. Još tijekom studija pokazujem interes za razvojnu psihologiju, psihologiju odgoja, obrazovanja i psihologiju savjetovanja. Na tome radim i danas.

SAMOPOZITIVNO: Kako funkcionirate u uvjetima pandemije i s kojim problemima se najčešće susrećete u radu s djecom?

U ovim specifičnim uvjetima funkcioniram pridržavajući se preporučenih epidemioloških mjera kako bi bila odgovorna prema sebi, svojoj obitelji i drugima. Djeca najčešće dolaze radi pojačanih strahova, anksioznosti, teškoća u ponašanju (ispadi bijesa, agresivna ponašanja) i lošijeg samopouzdanja.

SAMOPOZITIVNO: Kad ste otkrili svoj poziv. Postoji li osoba ili događaj koji su vas usmjerili u dječju psihologiju?

Moram biti iskrena, za psihologiju sam se odlučila u zadnji tren, sumnjajući u vlastite sposobnosti. Ubrzo sam počela otkrivati specifične interese tijekom studija. Anđelka Ćizmić Marović je bila jedina psihologinja koja je tada radila u splitskim vrtićima. Ona je prepoznala moje prednosti i kapacitete i osobno i profesionalno ostavila snažan dojam na mene.

SAMOPOZITIVNO: Kaže se da djeca imaju dvije osobine koju odrasli putem odrastanja zagube, znatiželju i kreativnost. Služite li se vi s njima u radu s mladima i na koji način najlakše dobijete njihovo povjerenje?

Kao i u svakom „poslu“ morate dobiti njihovo povjerenje da bi s njima bilo što radili tj. pomogli im.  Za dobiti povjerenje morate biti iskreni i posvećeni, puni razumijevanja i  njima dostupni. Kreativnost može pomoći, osobito u radu s projektivnim tehnikama ali kad je dijete anksiozno ili tjeskobno teško da može biti kreativno. U takvim situacijama dijete je usmjereno na teškoće funkcioniranja koje ga ometaju u svakodnevnim aktivnostima (igra, spavanje, hranjenje, vrtić, škola, trening).

SAMOPOZITIVNO: Svaki je čovjek individua za sebe. Kako je toliko teško razviti svijest kod roditelja da na svoju djecu ne gledaju isključivo svojim očima, već kao individue koje imaju svoju osobnost, svoju percepciju stvarnosti i život koji trebaju razviti kroz vlastita iskustva?

Roditelji imaju veliki utjecaj ali i očekivanja od djece. Roditeljima treba puno vremena da osvijeste kako su djeca zapravo osobe za sebe a ne njihov produžetak. Osobito u situacijama teškoća u ponašanju ili teškoća u razvoju djece.  Na dječju osobnost utječu genetska predispozicija i osobine djeteta (npr. zdravstveni status) ali i različiti okolinski utjecaji (odgoj, obiteljski uvjeti, uvjeti života i dr.)

SAMOPOZITIVNO: Na webinaru u grupi Terapeutska i psihološka podrška u vrijeme Covid-19 ste upozorili kako se roditelji često izgube u moru informacija i Google dijagnoza. Kada bi morali dati univerzalni savjet roditeljima kako biti uspješan roditelj, što biste im poručili?

Mladi roditelji traže brza i jednostavna rješenja uglavnom preko interneta i društvenih mreža jer su im to uobičajeni i primarni kanali traženja informacija. Ima puno korisnih informacija koje se plasiraju putem interneta ali i onih drugih površnih i ne provjerenih, baziranih isključivo na osobnom iskustvu. Pomoć od stručne osobe je puno kvalitetnija radi osobnog pristupa jer svi smo mi individue samo za sebe. Danas nije lako biti roditelj. Djeca brzo rastu i mijenjaju se, a roditelji često ne prate te promjene. Svjedoci smo ubrzanog načina života i sve manje vremena koje roditelji provode s djecom. Univerzalnog recepta nema ali u skladu s tim, moja poruka je provoditi više vremena s djecom i „rad na sebi“ kako bi mogli pratiti razvoj djece.

SAMOPOZITIVNO: Jedan od problema u odnosima djece i roditelja u moru drugih problema, jeste otuđenost zbog prevelikog stresa i pojave pametnih uređaja. Kako se ponovo povezati? Kako popraviti onu prirodnu konekciju i vratiti zagrljaje, razgovore, riječi pohvale, podrške i razumijevanja u obitelji?

Tehnologija nosi sa sobom puno pozitivnih strana. Internet može imati edukativnu svrhu, opuštajuću, može nas odvesti u daleke krajeve koje možda nikad nećemo imati prilike vidjeti i posjetiti. Međutim, ako previše vremena provodimo u svijetu tehnologije gubimo vezu s realnošću, slabe nam socijalni kontakti, gubimo socijalnu mrežu, vrijeme koje smo proveli na internetu oduzeli smo od vremena koje provodimo s djetetom, partnerom ili suradnikom. Tehnologija je nešto što je dio naše svakodnevice ali dobro je povremeno napraviti off day tj. uzeti vrijeme, mjesto ili cijeli dan bez interneta.

SAMOPOZITIVNO: Pandemija je donijela novu nepoznanicu i ovaj put smo svi u istom košu. Je li po ama ima ičega dobroga u njoj i kako se nositi s nepoznanicama uz što manje anksioznosti?

Situacija pandemije koronavirusom podsjetila nas je na zaboravljene ljudske vrijednosti, humanost, iskrenost, pomaganje, povjerenje, toleranciju i nenasilje.  Možda nas potakne na  individualnu odgovornost i brigu o psihičkom zdravlju,  vlastitom tijelu i drugima oko sebe. O psihičkom zdravlju treba voditi računa jednako kao o tjelesnom. Prave žrtve koronavirusa neće biti zaraženi, nego ljudi koje je preplavila histerija, panika i anksioznost.

SAMOPOZITIVNO: Za kraj, što biste poručili svima koji se teško nose s vlastitim emotivnim stanjima ili stanjima svojih bližnjih a dvoume se odlasku na razgovor kod stručnih osoba?

Svi ponekad nailazimo na manje ili veće probleme u kojima trebamo stručnu podršku pored one obiteljske ili prijateljske. Uvijek je dobro obratiti se stručnoj osobi za savjet, to nije znak slabosti već potpune odgovornosti prema sebi i svojoj obitelji. Naše društvo polako se mijenja i iz iskustva od prije 25 godina, sve su manje predrasude prema stručnoj osobi i traženju pomoći. Pokažimo da smo odgovorni, potražimo pomoć i dajmo dobar primjer svojoj djeci, oni nas gledaju, slušaju i oponašaju.

Hvala 😊

Urednica portala Mara Majstorović NLP coach