INTERVJU: NEFRETETA ZEKIĆ EBERHARD, politologinja i novinarka – „Kao što ne biste jeli hranu koju ne volite, postupite i sa vijestima….ako vam ne gode, nemojte ih konzumirati.“

SAMOPOZITIVNO: Nefreteta, dugogodišnja ste novinarka, pratite dnevno političke vijesti i trenutno radite u Glasu Slavonije kao urednica i novinarka. Po zvanju ste magistra politologije i uskoro ćete doktorirati na temu „Politike i prakse samoregulacije medija u Europskoj uniji“. Odakle interes za politiku i za medije ?

– Iskreno, mislim da je to nešto s čime se rodite i za što ste u životu predodređeni.  Oduvijek me zanimalo društvo i način na koji ljudska zajednica funkcionira. Najdraži mi je predmet u školi bila  povijest i funkcioniranje ljudskog društva, njegovi usponi i padovi, te oblici vladanja i upravljanja društvenim zajednicama. Ja sam baš pasionirana po tom pitanju i primjerice nikada nisam bila tip koji voli izlete ili šetnju prirodom, to mi je bilo premonotono jer u prirodi nema ljudskog utjecaja, a mene je prvenstveno zanimao odraz čovjeka na sredinu u kojoj živi. Zato me uz povijest, zanimala i umjetnost kao vrhunska manifestacija individualnog talenta. Uistinu volim ljude, divim se čovjekovoj sposobnosti da od ničega napravi savršenstvo, da stvori gradove, države, civilizacije. Čovjek je uistinu stvoren na Božju sliku i ima tu božansku kreatorsku česticu u sebi. To su stvari koje me uvijek ostavljaju bez daha.

Priroda je savršena sama po sebi jer je stvorena od Boga, ali stvari koje čovjek načini imaju posebnu dimenziju jer smo mi tako savršeno nesavršeni.  Ova ljubav navela me da studiram političke znanosti, jer ujedinjuju povijest, filozofiju i teorijske prikaze modela upravljanja društvom. U novinarstvu sam završila slučajno, kada sam se na poziv jednog poznanika kao student politologije okušala u Glasu Slavonije. Pokazalo se da mi leži prepoznavanje dobre novinarske priče, da znam doći do sugovornika i brzo priču prenijeti na papir i eto me tu već 16 godina.  Kada sam se odlučilo na doktorski studij, logično je bilo izabrati temu disertacije iz  onoga što najbolje poznajem, a to su mediji. Pitanje etike u medijima iznimno je aktualno jer zadire u velik broj ljudskih prava, te sam se odlučila istražiti medije upravo iz ovog aspekta.

SAMOPOZITIVNO: Možete li kao novinarka pisati javno bez osude javnosti i kako se s time nosite?

–  Novinar u svom radu uvijek mora biti mirne savjest pred  samim sobom. To znači da je siguran u to da je iznio u javnost priču pokrivenu iz svih kuteva gledanja i da ni u kojem pogledu nije bio pristran. Tada se ne mora bojati osude. Naime, jasno je kako se vaše pisanje neće uvijek  svima dopasti, ali to je dio ovoga posla. Ako znate da ste sve odradili po pravilima profesije, kritike vas ne diraju. Novinari su posebno u današnje vrijeme izloženi kritici, posebno kada svatko može ostaviti komentar ispod svakog teksta i priloga. Problem je što je i dalje dozvoljeno da se komentari ostavljaju pod pseudonimima, pa novinare koji sebe potpisuju ispod svakog uratka imenom i prezimenom  pljuju ljudi koji se kriju pod nadimcima „miki maus“ . U tom kontekstu svakako treba napraviti reda i to  ili zabraniti komentare ispod tekstova ili omogućiti logiranje i komentiranje samo uz obaveznu prijavu s imenom i prezimenom i OIB-om. Vjerujem kako bi tada bilo znatno manje zločestih kritičara.

SAMOPOZITIVNO: Kad ulazite u istraživački rad, koliko duboko zaronite u tematiku i radite li uglavnom sama ili imate suradnike koji vam pomažu?

– Nažalost danas je malo redakcija i medijskih kuća koje imaju dovoljno financijskih sredstava i dovoljan broj zaposlenih novinara, kojima mogu dopustiti dugotrajan rad na istraživačkim pričama. To je poseban problem u dnevnim novinama, gdje novine izlaze svaki dan i od novinara se očekuje da svaki dan ispostave najmanje dvije do tri priče. To znači da na jednoj priči možete raditi tek dan, dva, najviše sedam dana, ali uz istraživanje za tu priču, morate ispostavljati druge tekstove, jer novine sutra moraju izići. Još je teža situacija na internet portalima, gdje se vijesti mijenjaju svakog sata.  Danas je nažalost jako malo istraživačkog novinarstva i do dobrih priča novinari najčešće dolaze tek kada naiđu na nekog „zviždača“  koji im zapravo podastre sav materijal. Novinar uvijek radi sam i jedine instrukcije koje prima su one urednika, kojega obavještava o tijeku svoje istrage, a on ga usmjerava u daljnji rad. Naravno uz novinara iznimno je bitan dobar fotoreporter ili kamerman, a danas velik broj novinara uz pametne telefone rade sve, odnosno i snima i smišlja priču. Stoga su dobre priče zapravo većinom zasluga zapravo jednog predanog novinara.

SAMOPOZITIVNO: Koliko je danas po vama važno pisati i objavljivati samo istinu. Kako gledate na lažne vijesti i novinare koji ne mare za etiku već isključivo rede na senzacionalizmu?

– Manjak poznavanja medijske etike i senzacionalistički pristup češći je kod mladih novinara, koji tek ulaze i posao i željni su dokazivanja, a nisu još osjetili na vlastitoj koži što znači tužba zbog nekog teksta.  Treba biti iskren i priznati da je nakladnicima, pa i samim urednicima ponekad u interesu da novinari niti ne poznaju kodekse časti i da ne razmišljaju previše o etičnosti, već da daju što „sočniji“ tekst, koji će podići prodaju ili klikove. Treba znati da su mediji također roba na tržištu, koja stalno  važe između interesa za boljom prodajom i zaradom svog proizvoda nasuprot onome da bi trebali biti javno dobro i u službi javnosti kao sredstvo informiranja širokih masa.   Kada sam počela raditi kao novinar prije 16 godina apsolutno me nitko nije upozorio  da postoji medijska etika i kodeks časti, koji trebam pročitati i kojega se trebam pridržavati. Istina je da sam za Kodeks časti doznala puno godina poslije.  Tada mi je bio jedini interes da se dopadnem urednicima, da se oduševe mojim entuzijazmom za razotkrivanjem i pronalaženjem priče koja će doći na naslovnice. Meni je cilj bio zadržati posao i biti dobro nagrađena za njega, a moji urednicima da dobiju što bolju priču. Kada je list za koji sam tada radila dobio tužbu zbog jednog teksta koji sam pisala, doznala sam da čak postoji poseban konto namijenjen isključivo isplatama odšeta jer se ispostavilo da više zarade od teksta koji možda nije najetičniji, nego li što će ih kasnije stajati presuda za klevetu. Za mene je to bila škola, a žalosno je kada neki kolege niti nakon toga ne shvate da je istinitost i etičnost onoga o čemu pišu najvažnija, ako ne zbog drugih onda zbog samih sebe. No, treba znati da su po pitanju istine često obmanjeni i sami novinari, koje se ponekad zloupotrebljava u međusobnim ratovima određenih interesnih krugova. Tako dok novinar primjerice vjeruje da radi na otkrivanju istine, on zapravo radi uslugu nekome, a da toga ponekad nije niti svjestan.

SAMOPOZITIVNO: Smatrate li sebe drugačijom i po čemu se razlikuju žene od muških kolega koji prate politiku i politička zbivanja?

– Moram priznati kako u privatnom životu nikada nisam osjetila diskriminaciju, niti sam se osjećala drugačijom zato što sam žena, ali u poslu jesam. I to ne od strane ljudi o kojima pišem i s kojima radim, već od vlastite struke. Tako unatoč tome sam diplomirani politolog i posjedujem stručno znanje o političkoj teoriji, prednost u praćenju važnih političkih tema uvijek dobiju muški kolege. Bez obzira jesu li iskusniji ili mlađi, muškim novinarima će se uvijek dati da prate politiku, dok će se novinarkama nuditi sektori školstva, zdravstva, ekologije, ekonomije, estrade ili kulture. Smatram to vrlo uvredljivim. Naime, postoje kolegice koje otvoreno priznaju kao ih politika ne zanima, ali i kada pokažete da želite to raditi to je uvijek nekako na kapaljku i samo ako nema muških kolega da vas zamjene. Kao što sam rekla na početku ovog intervju istina je da pratim  lokalnu političku scenu, ali i zdravstvo i to iako nemam nikakvu zdravstvenu naobrazbu netko je nekada zaključio da ću ja baš to dobro raditi..(smijeh). Naravno danas i radim, ali jednako tako dobro radim i političke teme, kada se za njih izborim.

SAMOPOZITIVNO: Etički kodeks u novinarstvu i demokracija, kakva je situacija u Hrvatskoj?

– Jedan od lakmus papira snage demokracije u nekom društvu svakako je sloboda govora, a sloboda govora ili izražavanja temelj je djelovanja medija i novinara. Sloboda govora jedno od temeljnih ljudskih prava, ali ono nije apsolutno pravo već je ograničeno pravima drugih. Stoga, iako se medijima  dozvoljava nešto veće pravo uživanja slobode govora u odnosu na obične građane, ta sloboda ipak je regulirana i ograničena određenim zakonima. To su prvenstveno zakoni o medijima. U zrelim i „starim“ demokracijama novinari su svjesni kako ih u slobodi izražavanja najviše može ograničiti upravo taj zakon o medijima i stoga se nastoje samoregulirati, kako bi smanjili potrebu za zakonskom regulacijom. To znače da si sami propisuje kodekse i regule ponašanja unutar struke, a kako bi zakonodavac imao što manju potrebu da intervenira u novinsku djelatnost. Samoregulacija je posebno jaka u Norveškoj, ali i u Njemačkoj. No, primjerice jako dobar kodeks časti imaju i susjedi u Mađarskoj.   U Hrvatskoj, kao mladoj demokraciji još ne postoji shvaćanje da je samoregulacija bitna i to upravo da bi se umanjio pritisak zakonske regulative od strane vladajućih.Mi imamo tek jedno samoregulativno tijelo, a to je Sud časti Hrvatskog novinarskog društva. No, HND je udruga i članstvo u njemu  nije obvezatno, to nije komora. Tako da i mišljenja koja donese ovo tijelo,  pojedinim kolegama ne znači puno, a i ne postoje konkretne sankcije protiv novinara koji se ogriješe u Kodeks časti.  Hrvatska je primjerice jedna od rijetkih država koja nema Vijeće za medije kao tijelo koje bi posredovalo između publike, odnosno konzumenata medijskih sadržaja i  samih novinara, urednika i nakladnika.  Svaki pokušaj za osnivanjem ovakvog tijela do sada je propao jer nema volje, niti podrške od strane kako vlasti, tako niti nakladnika i samih novinara. Ovo je samo dio problematike.

SAMOPOZITIVNO: Kroz svoje djelovanje i dugogodišnji rad u novinarstvu, izdali ste džepnu knjižicu : Mala knjižica medijske pismenosti. Kome ste ju namijenili i kako se to postaje medijski pismen?

– Puni naziv izdanja je Mala knjižica medijske i jezične pismenosti koju sam napisala s  filologom doc.dr.sc. Brkom Barabanom , a objavljena je u izdanju osječkog ogranka Matice hrvatske.  Riječ je džepnom izdanju namijenjenom prvenstveno učenicama sedmih i osmih razreda osnovne škole i to kako bi uvijek pri ruci imali „prvu pomoć“  po pitanju medijske pismenosti, odnosno razotkrivanja medijskih sadržaja kao onih korisnih i istinitih, od onih suprotnih. Medijska pismenost trenutačno se nalazi u žiži interesa Europske unije po pitanju edukacije i to ne samo mladih već svih generacija. U današnje vrijeme poplave medijskih sadržaja i života u kojem smo najveći dio svog budnog vremena okruženi medijskim sadržajem od pametnih telefona do jumbo plakata neophodno je biti pametan konzument  asortimana koji nam se nudi. Postoje jednostavni alati i vrlo lako se može postati medijski pismen  i to primjenom tek nekoliko osnovnih pitanja prilikom  propitivanja svake informacije koju primamo.

SAMOPOZITIVNO: Na sličnu temu ste prošle godine sudjelovali u projektu udruge „Samo Pozitivno „ pod nazivom „Kako (pro)čitati medije? i obišli ste 4 srednje škole u 3 slavonska grada, Vukovar, Vinkovci i Županja. Kako mladi gledaju na medijske sadržaje i koliko su svjesni utjecaja medija na njihovu percepciju stvarnosti?

– Budući da se o medijskoj pismenosti u posljednje vrijeme sve više govori,  a gotovo se redovito obrađuje već od osnovne škole bar kroz jedan školski sat, mladi su prilično svjesni načina na koji mediji funkcioniraju i opreza koji je neophodan.  Iskreno mislim da mladi nisu ništa skloniji mogućnosti da povjeruju u iskrivljenu sliku svijeta od odraslih. Pogledajte samo koliko je odraslih žena postalo ovisno o Instagramu i uvjereno da  vlasnici profili na ovoj društvenoj mreži uistinu žive život koji se svodi samo na putovanja, odjeću, šminku i beskrajna ispijanja kava po svjetskim metropolama. Odrasli muškarci ovisni su o beskrajnim igranju igrica. Poznato je da se  igrica Fortnite sada već krivi za  velik broj razvoda brakova. Stoga treba stalno upozoravati na opasnosti koje vrebaju iz nestvarnog virtualnog svijete različitih medijskih sadržaja.

SAMOPOZITIVNO: Što je po vama uzrok današnje loše slike o medijima i o novinarima i kako to promijeniti?

–  Ima nekoliko razloga tome. Prvi je eksplozija medija koja se dogodila pojavom interneta i nastankom velikog broja on-line medijskih sadržaja, news portala,a onda su se tu još umiješali i blogeri , forumaši i slični. Vi danas za bilo kakvu objavu više ne trebate medijsku kuću. U nekoliko klikova otvorite sami svoj blog i pišete što god vam padne na pamet bez ikakve cenzure. Na sličan način radi i velik broj news portala. To su oni kod kojih uopće ne možete pronaći impressum, ne znate tko piše tekstove, tko ih uređuje,  gdje je uopće sjedište portala i tko mu je vlasnik.  Drugi problem je što su  web izdanja pokrenula novi način novinarstva u kojem je krenula luda utrka za tim tko će prvi na svojoj stranici imati novu vijest. Takvi tekstovi više ne stignu niti na lekturu, a kamo li da se provjeravala istinitost svih navedenih činjenica. Novinari pišu na nekom parkiralištu na laptopu u krilu tekstove s mjesta događaja dok ih nervozni urednik već zove na mobitel onda se novinare ismijava kao polupismene  i one koji  iznose krive informacije.  Niti jedna država još nije napravila reda  s internetskim izdanjima i to je zapravo vrući krumpir s kojima se suvremeni mediji danas bore. Nije se postigao konsenzus kako regulirati ovaj segment i samim time vratiti dignitet struci.  Ima tu još problema od onih kada bismo pitali tko u uopće vlasnici suvremenih medija i koji su njihovi interesi. Je li to profesionalno novinarstvo ili profit o onoga što mediji donose. Još jedan kut gledanja na problematiku je i da su mediji također dio robe na koju se potrošači mogu i moraju moći žaliti. Novinari su prilično zatvoreni i jednosmjerni. Oni iznose određenu robu na tržište, a to su njihove vijesti i ne žele čuti mišljenje onih koji tu robu konzumiraju. Tek kada budu prihvaćali povratne informacije svojih potrošača i reagirali na njihove kritike u smislu da korigiraju svoj rad vratit će se i dignitet struke.

SAMOPOZITIVNO: Trebaju li mediji poštivati ljudsko dostojanstvo i kako promijeniti uvjerenje da vijesti prodaju samo seks, sport, strah i senzacionalizam?

– Poštovanje ljudskog dostojanstva je temelj medijske etike o kojoj sam već dosta rekla i ono se  podrazumijeva. Nažalost sve dok  seks, sport i strah podižu prodaju  i klikove teško možemo promijeniti naslovnice.  To je stvar čiste psihologije i vanjskih podražaja na koje ljudski mozak reagira, a koji se jako dobro iskorištava u marketingu, pa naravno onda i u cjelokupnoj prodaji. Vjerojatno bi prvo trebalo mijenjati društvo i način na koji razmišlja.  E sada pitanje bi li mediji trebali prvi biti inicijatori takvih društvenih promjena je više nalik onom pitanju o kokoši i jajetu, odnosno što je prvo bilo ili bi trebalo biti.

SAMOPOZITIVNO: Za kraj i za naše čitatelje, otkrijte nam kako čitati medije „između redaka „ i koliko važnosti pridavati informacijama koje nam serviraju?

– Teorija novinarstva jasno kaže kako su tri glavne uloge medija da informiraju, educiraju i zabave. Mediji za sebe vole reći da su javno dobro, a Europski sud za ljudska prava jasno ih je definirao kao „pse koji laju“ ili „pse čuvare“ u smislu da su iznimno važan element očuvanja demokracije jer su tu da javnosti otkriju i prikažu kako stvari stvarno stoje i izigrava li manjina vlast koju im je predana od većine protivno interesima naroda.  To je teorija. Praksa je nešto drugačija. Mediji su u vlasništvu velikih korporacija, kojima često primarni interes nije očuvanje demokratskih vrijednosti već zarada i upravo u tu svrhu i koriste medije. Obzirom  na utjecaj koji imaju, mediji su naravno posebno zanimljivi političkim opcijama, koji nerijetko postaju posredni vlasnici određenih kuća. Stoga se svaki konzument svakog oblika medijskih sadržaja uvijek treba zapitati pet osnovnih pitanja. To je pitanje tko je osmislio ovu vijest, zašto je vijest nastala i da li nas uistinu o nečemu informira ili nas samo pokušava u nešto uvjeriti ili zastrašiti, potom tko plaća objavu informacije i na koji način pokušava privući moju pozornost, te nedostaje li netko u toj priči.  I na koncu osobno bih dodala da se kod primanje bilo koje informacije trebamo zapitati osjećam li se ja dobro kada to čujem ili sam uznemiren dobivenom informacijom i ona me čini nervoznim. Kao što ne biste jeli hranu koju ne volite, postupite i sa vijestima….ako vam ne gode, nemojte ih konzumirati.

Razgovarala Mara Majstorović urednica portala Samopozitivno.com