Intervju Mirela Španjol Marković: Žene su jake, određuju i odlučuju, u pozadini patrijarhata je matrijarhat

Mirela Španjol Marković u poduzetništvu je 15 godina, bavi se poslovnom edukacijom i business coachingom i javnost je poznaje kao autoricu prvog hrvatskog priručnika za govorništvo „Moć uvjeravanja“ i jednu od prvih blogerica na temu poslovnih vještina.

Njezin roman „Drugi peron, četvrti kolosijek“ zato je mnoge iznenadio, tim više što je višeslojan i osim što priča priču jedne žene i njezine obitelji, prikazuje i dramatične promjene kroz koje je Slavonija prošla u sedamdesetima, osamdesetima i devedesetim godinama, sve do današnjih dana. Mirela Španjol Marković u romanu je opisala vrijeme prvih automobila u slavonskim selima, uspomene na dječje igre i Božiće u krugu obitelji te zagrebačke dane studenata osamdesetih i današnje dileme srednje generacije. Iako složene strukture, u kojoj se prošlost miješa sa sadašnjošću, „Drugi peron…“ je pitak i komunikativan, jer iskusna pripovjedačica s lakoćom drži pod kontrolom složenu priču i likove od početka do katarzičnog kraja.

S Mirelom Španjol Marković razgovaramo o jakim ženama u njezinu romanu, o reagiranjima publike i ocjenama koje su književnici i profesori književnosti dali „Drugom peronu…“ te o budućim spisateljskim izazovima.

1. Nakon priručnika „Moć uvjeravanja“, mnoge ste iznenadili romanom „Drugi peron, četvrti kolosijek“. Zašto ste odlučili napisati roman? Što se nakon izlaska romana promijenilo u vašem životu?

Roman sam počela pisati davno, prije nego što sam se postala stručnjak za retoriku i svoje znanje pretočila u priručnik Moć uvjeravanja. Roman je bio moj prvijenac. No, morao je čekati svoj trenutak. Počeo je nastajati davno, u vremenu iščekivanja prvog djeteta kad sam kad sam nakratko zastala u suludoj životnoj trci za karijerom, priznanjem, društvenim ugledom i s novim bićem u svom tijelu okrenula se iza sebe, valjda da bih spoznala što me tu dovelo, prisjetila sam se ljudi i događaja koji su obilježili moj život i odrastanje i poželjela to učiniti bezvremenskim. Kao neka moja katarza u pripremi za veliku životnu ulogu majke, propitivanje, promišljanje o tome što nas u životu određuje. Zatim sam nakon poroda taj roman ostavljala, zakopala u neke ladice, zaboravila i nastavila tempom koji je nametao život. Postala sam majka dvoje djece, a maćeha tom romanu, napisala priručnik „Moć uvjeravanja“, puno radila i onda – ponovo neka životna pauza, preispitivanje, kad sam ga pronašla u nekoj ladici, pisanog rukom i odlučila nastaviti pisati. Ovaj puta igrajući se sa fikcijom, i nešto što je počelo kao autobiografska priča, homage mojoj majci, dobilo je u sadržajnom ali i stilskom smislu dimenziju romana. Zaigrala sam se i počela uživati u stvaranju likova koji su karakterno originalni, a koje je pripovjedačica, moj alter ego, sretala u prostoru i vremenu kojem sam se kretala – od odrastanja u malom slavonskom selu do studija u Zagrebu i katedri američkih sveučilišta. Pripovjedačica s prostorne i vremenske distance promatra i opisuje likove u romanu.

2. U „Drugom peronu…“ opisujete tri generacije slavonskih žena – baku koja upravlja seoskim domaćinstvom, njezinu kći koja osvaja grad i unuku koja nakon studija odlazi u inozemstvo. Kroz promjene koje je donijela druga polovina 20. stoljeća prikazali ste patrijarhat koji to zapravo nije. Je li namjera romana bila raskrinkati slavonski patrijarhat i prikazati dominaciju žena?  

Ne samo slavonski, nego patrijarhat ovih prostora uopće. Nisam to pisala s tom namjerom. Tek sad, kad ovo svoje vlastito djelo promatram analitički, shvaćam koliko su muškarci u romanu slabi. Patrijarhat, kao i puno stvari u ovom društvu, samo je lažna slika dominacije muškaraca. Žene su te koje su jake. Muškarci u mom romanu samo su sporedni likovi koji su, međutim, bitno utjecali na živote i sudbine glavnih junakinja. One su ih voljele, praštale im, žrtvovale se za njih, no ipak, u toj vanjskoj slici njihove bitnosti, zapravo su slabi i nemoćni da išta promijene, da ih obuzdaju, da zavrte kotač sudbine na drugu stranu. Oni su ili ustrašeni slabići koji su se u krivom trenutku našli na nekom mjestu i tu ostali zaglavljeni ili umjetnici izgubljeni u prostoru i vremenu ne mogavši naći način da se izvuku iz te neke molećive životne bespomoćnosti. I da, mislim da je u pozadini naših partrijarhata uvijek zapravo matrijarhat. Žene su uglavnom te koje su snažne, koje biraju, koje određuju, koje odlučuju. Ma kako to na van izgledalo.

3. Predstavljanje knjige u Zagrebu moderirao je književnik Roman Simić koji se vrlo pohvalno izrazio o romanu i istaknuo simboliku vlakova. Što vam je značila podrška Romana Simića i priznanje koje je odao „Drugom peronu“ svojim sudjelovanjem u promociji?

Jako puno. Roman Simić je sjajan pisac, kralj kratke priče i bez obzira na sva priznanja čitatelja koji mi pišu o tome kako su progutali ovaj roman, kako su se identificirali s nekim likovima ili sudbinama, s vremenom koje roman tematizira, a to su 80-te, procjena i priznanje pisca uvijek će biti nešto što nadmašuje samu atraktivnost fabule ili pitkost teksta. Pisac ipak čita i procjenjuje stil, diskurs, čita roman kao umjetničko djelo i to što je Roman vodio promociju, za mene je neka vrsta inauguracije u spisateljski svijet i veliko priznanje.

4. Na dirljivom predstavljanju knjige u vašoj rodnoj Novoj Gradiški sudjelovali su Vaši profesori književnosti prof. Ivan Slišurić i prof. Vjekoslava Bagarić koji su svaki na svoj način pohvalili roman. Jeste li očekivali tako visoke ocjene za svoje pisanje od svojih srednjoškolskih profesora? Kako su prof. Bagarić i prof. Slišurić ocjenjivali vaše pisanje dok ste sjedili u školskoj klupi?

Uf, to je zaista bilo hrabro od mene pozvati svoje profesore da govore o mom romanu. Kraj svojih profesora se uvijek osjećate kao đak. Na procjeni ste, mali ste. Ja sam imala sreću imati sjajne profesore književnosti. Prof. Slišurić i sam je književnik, a najviše ću s promocije pamtiti njegove riječi da je „Mirela uvijek imala oko, spisateljsko oko, dar za priču i detalje“. To je ono priznanje kojem sam se nadala, također od umjetnika, čovjeka koji je utjecao na moj izbor studija u konačnici. Studirala sam njemački jezik i književnost i fonetiku. Prof. Bagarić napravila je sjajan izbor tekstova koje pročitala na promociji i ja sam presretna što sam imala priliku oboma pokazati da imam nekog smisla i za pisanu, ne samo izgovorenu riječ. Roditeljima i profesorima se uvijek dokazujete.

5. Govoreći o romanu istaknuli ste da ste ga počeli pisati prije 20 godina i da je započet kao obračun sa stvarnošću, a prema kraju se pretvara u fikciju. Otkako ste ga završili, jeste li poželjeli zapisati još neke životne epizode koje bi jednog dana možda mogle postati dio romana?

Roman je već dva mjeseca u knjižarama i čitatelji mi naveliko pišu da žele nastavak. Da su ga pročitali u dahu, da ih zanima što se dogodilo s nekim likovima koje sam ostavila da naslute što se s njima zbilo. Je, pisanje je zarazno. Prošao me je prvi strah od neizvjesnosti i propitivanja je li to što pišem vrijedno, korisno, ima li svoje umjetničko opravdanje. Sigurno ću nastaviti pisati, i znam da to sigurno neće trajati 20 godinaJ

6. Uoči izlaska romana objavljena je vaša kratka priča u Večernjem listu. Koja vam je književna forma bliža i draža – kratka priča koja opisuje jedan događaj ili roman s mnogo likova koji se razvijaju?

Sad vidim da je priča forma koja mi bolje leži. Doduše, i ovaj roman pisan je kao mozaik kratkih priča i karaktera koji bi mogli i samostalno funkcionirati, no povezane su smisleno u roman. Ja već 10 godina pišem blog i sklona sam sažetoj formi. Manje je više. A život je prepun događaja, svaki dan bih mogla napisati neku priču. Roman je za strpljive, trkače na duge staze. Ja sam, čini mi se, sprinterica u pisanju.

7. Kako se uloga spisateljice uklapa u vašu svakodnevnu ulogu poduzetnice i poslovne žene? Kako ste pronalazili vrijeme za pisanje romana?

Vrijeme nije problem. Naučila sam uskakati u razne uloge i pronalaziti vrijeme za sve što smatram bitnim. Majka, partnerica, kćerka, mentorica, susjeda, prijateljica… Za sve što volim uvijek se nađe vremena, to je samo stvar prioriteta. Ipak, stvarni izazov je nešto drugo – problem identiteta. Ljudi me nakon 20 godina poduzetništva prepoznaju kao stručnjakinju, poduzetnicu, ženu iz biznisa, coacha, a onda se i sami tako osjećate i ponašate. To postaje vaš identitet. Identitet spisateljice je nešto drugo. Ovaj roman donio mi je rascjep u tom identitetu. Tu se za suživot u meni bore dvije žene – jedna odlučna, čvrsta, samouvjerena, organizirana, fokusirana, nezaustavljiva na putu do cilja, stabilna, i druga emotivna, senzibilna, ranjiva, krhka, hamletovski neodlučna, smušena, umjetnička duša s nezaobilaznim Weltschmerzom… Svako jutro te dvije žene bude se u mom tijelu, prilaze ogledalu i pitaju tu smeđooku ženu koju tamo ugledaju – a tko si ti? Učim se živjeti s njih obje.