Intervju: Dr.sc. Tea Žakula – asertivna hakerica koja hrabro pliva znanstvenim vodama

Dr.sc. Tea Žakula jedna je od gošća 5. jubilarne manifestacije Znanost za mlade u Vukovaru. Povodom toga s Teom smo napravili jedan zanimljiv intervju.

SAMOPOZITIVNO: Kada biste se mogli predstaviti kroz karakterne osobine, što biste rekli : Tko je Tea Žakula i možete li nam se ukratko predstaviti?

Hakerica, neposlušna, uporna. Hakerica zato što je moj primarni cilj u svakom sustavu u koji dođem hakirati način na koji sustav funkcionira, odnosno promijeniti stvari za koje smatram da nisu dobre. Neposlušna, zato što okolina često na taj način percipira one koji žele mijenjati status quo i propitkuju „zašto“? Uporna, zato što se bavim isključivo projektima oko kojih sam strastvena, a kad sam oko nečeg strastvena, onda nema odustajanja.

SAMOPOZITIVNO: Kao znanstvenica koja je donijela „najbolju životnu odluku“ povratkom iz Amerike u Hrvatsku, možete li nam sad s odmakom i nakon pandemije reći jeste li ispravno postupili?

Apsolutno. Da ne mislim tako, već bih tražila priliku za povratak u Ameriku. Naime, nisam osoba koja je spremna dugo ostati u situaciji u kojoj je nezadovoljna, a osim toga, u SAD-u i dalje imam vrlo bliske prijatelje te vrhunske poslovne suradnje. Međutim, moja kvaliteta života u Hrvatskoj teško je usporediva s onom u Americi. Za osobe koje su iznimno ambiciozne i radoholičari, lako se izgubiti u američkom sustavu koji vam daje sve potrebno da budete najbolja verzija sebe u poslovnom smislu. Tada natjecanje s drugima i sa samim sobom nikada ne prestaje, čak niti vikendom, čak niti na godišnjem. Osim toga, danas je lakše nego ikada poslovno surađivati s cijelim svijetom, pogotovo u akademiji. Tako da je moja baza u Hrvatskoj, ali surađujem svakodnevno s kolegama u SAD-u, Singapuru, južnoj Koreji…

SAMOPOZITIVNO: Vaš kratak osvrt na pandemiju. Čemu nas je podučila i jesmo li dovoljno poduzeli u suzbijanju iste?

Mislim da smo svi već preumorni od bavljenja pandemijom pa se ne bih previše osvrtala na ovu temu. Reći ću samo da me šokirala lakoća kojom određeni „stručnjaci“ samouvjereno daju mišljenja i savjete o pandemiji na društvenim mrežama i u medijima. Ako se dobro sjećam Aristotel je rekao nešto tipa: “The more you know, the more you know you don’t know.” Vrijedi naravno i obrnuto.

SAMOPOZITIVNO : Koje su prema vašem mišljenju karakterne crte i talenti presudni za uspjeh žene u znanosti? Što je to po čemu se razlikujete od kolega muškaraca?

Prvi koji mi padaju na pamet su strast, upornost, hrabrost, samouvjerenost. Ali ovo, naravno, nema veze sa spolom. Strast prema onome što radiš jer samo tada možeš uložiti količinu energije koja je potrebna za uspjeh. Upornost da nastaviš čak i onda kada ti se čini da unatoč ogromnom trudu stojiš na mjestu ili ideš unazad. Jer takvih je trenutaka u znanosti jako puno. Hrabrost da se odvažiš promišljati o idejama koje su nove, neistražene. Samouvjerenost da ideš svojim putem i beskompromisno se okružuješ onim najboljima, onima uz koje možeš rasti. Postoje tri momenta koje primjećujem da nama ženama otežavaju taj put do uspjeha. Prvi je činjenica da žene snose znatno veći teret brige za obitelj, uz čast iznimkama.

Za znanstvenicu koja nema ravnopravnog partnera kod kuće to predstavlja veliku prepreku. Drugo je nedostatak ženskih uzora. Uspješnih, fenomenalnih žena koje će ti primjerom pokazati da i ti to možeš postići i koje će ti olakšati put savjetima. Treći i vrlo bitan moment je znatno manja razina asertivnosti i samopouzdanja od muških kolega. Naravno, ne treba generalizirati, ali primjećujem to kod sebe, puno svojih kolegica te studentica. Osim toga, o ovome postoje brojni rezultati istraživanja. U poslu je asertivnost iznimno važna, pogotovo kod natjecanja za top pozicije, a ona je često manje izražena kod žena. Osim toga, asertivnost kao karakterna osobina se kod žena uglavnom loše percipira, čega često nismo niti svjesni. Užasno zanimljiv i važan eksperiment na ovu temu je Heidi versus Howard Case Study. Voljela bih o ovom trećem više pričati na panelu jer smatram da je iznimno bitna tema, a o kojoj gotovo uopće ne razgovaramo.

 SAMOPOZITIVNO: Koje događaje smatrate ključnima za razvoj vaše karijere, počevši od djetinjstva?

Moj otac je magistar strojarstva i osoba koja mi je od djetinjstva pokazivala koliko je kul biti inženjer i konstantno stvarati nove proizvode, nove vrijednosti. Od tehničkih znanost ne znam niti jedno drugo zanimanje koje pokriva toliko širok spektar tema. Sve što nas okružuje povezano je sa strojarstvom. Tako sam već u osnovnoj školi odlučila upisati Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Iako mi nitko u školi nije previše vjerovao, od tog trenutka više nikada nisam ozbiljno razmišljala o nekom drugom zanimanju. Također, uz mamu sam se u to vrijeme vrlo aktivno bavila folklorom i počela dobivati sve odgovornije zadatke. Osim toga, svirala sam klavir i gitaru u glazbenoj školi, a mama mi nije dala odustati od glazbene čak niti kada sam dramatično jedan dan pobacala sve knjige s klavira  Tada sam bila bijesna, ali danas sam joj zahvalna jer me cijelo to iskustvo naučilo disciplini kojoj dugujem jako puno svojih postignuća.

SAMOPOZITIVNO: Koji su vaši uzori u znanosti i postoji li netko kome se posebno divite?

Divim se znanstvenicima koji nesebično dijele svoje rezultate i savjete s drugima, a kojih sam kroz rad na MIT-u i Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu upoznala puno. Divim se svojim mentorima, profesorima Leslie Norfordu i Leonu Glicksmanu s MIT-a, koji čak i pri kraju svoje karijere rade s tolikim žarom da mi je teško pratiti njihov tempo. Divim se ljudima poput akademika Vlatka Silobrčića koji u medijima otvoreno, artikulirano i argumentirano govori o stvarima koje treba promijeniti u hrvatskoj akademiji i društvu općenito.

SAMOPOZITIVNO: Sigurni smo da ste se u istraživanju susretali i s neuspjesima. Što mislite o konceptu učenja iz grešaka?

Što je projekt na kojem radim zanimljiviji, to je udio neuspjeha s kojim se susrećem eksponencijalno veći. Projekti koji me zanimaju i koje prihvaćam su isključivo oni koji mi predstavljaju izazov i kroz koje se moj tim može razvijati. Svaki takav projekt je u početku zastrašujući jer često ne znamo niti odakle početi. A o količini problema i neuspjeha na putu do pronalaska rješenja neću niti komentirati. Studente učim da su to apsolutno najbolji projekti. Rješenje se uvijek nađe, nakon 10 neuspjeha kad-tad dođe uspjeh. A nakon toga si nemjerljivo spremniji za još veći izazov i rješavanje problema koje ne može baš svatko riješiti. Lagala bih kada bi rekla da više nemam straha od izazovnih projekta, da se više ne bojim neuspjeha. Jedina razlika je što sam vremenom taj strah naučila koristiti kao alat i motivaciju.

SAMOPOZITIVNO: Uskoro ćete gostovati kao gošća i primjer dobre prakse u panelu na manifestaciji Znanost za mlade u Vukovaru. Tema panela je Ustrajnost – odlika uspješnih znanstvenika. Što ćete poručiti mladima i budućim znanstvenicima koji će vas doći poslušati?

Da budu neposlušni

SAMOPOZITIVNO: Kako vidite vašu profesionalnu budućnost i ostajete li u Hrvatskoj?

Apsolutno. U Hrvatskoj radim s fenomenalnim mladim ljudima, na prezanimljivim projektima u suradnji s vrhunskim stručnjacima iz cijelog svijeta. Uz to se stignem družiti s obitelji, prijateljima, putovati, jedriti, jahati i jesti ćevape. Ima li što bolje od toga?