INTERVJU Andrea Majstorović: Pripreman um vidi prilike, a hrabar ih i osvaja
Studentica doktorskog studija biomedicine Andrea Majstorović gost je na 5. jubilarnoj manifestaciji Znanost za mlade u Vukovaru. Povodom toga istražili smo njen zanimljiv put i prenosimo ga i vama!
SAMOPOZITIVNO: Andrea Majstorović, za tebe možemo reći da si metaforički u znanstvene vode zaplivala hrabro preko rijeke Bosut završivši gimnaziju u Vinkovcima. Nastavila si plivati do Rijeke, grada koji teče, gdje si završila magisterij koji ti je omogućio da završiš na doktoratu u istraživačkom laboratoriju u jednom od 10 najprestižnijih sveučilišta Imperial College London. Kako ti je sve to uspjelo i što te pokreće?
Kao danas se sjećam kada sam po prvi put ušla u osnovnoškolski laboratorij, te osjećaja uzbuđenja gledajući i koristeći kemijski pribor – tada je krenulo moje “plivanje“, te sam neizmjerno sretna što sam imala mogućnosti i prilike ući u znanstvene vode. Uvijek sam voljela rješavati misterije i ispitivati svijet oko sebe, te upravo mogućnost da kroz znanost istražujem nepoznanice i moja strast za istraživanjem guraju me kroz život i daju mi snagu da idem dalje.
SAMOPOZITIVNO: Prije Londona bila si na razmjeni studenata u Seulu. Put u Južnu Koreju ti se kao studentici ponudio u jeku krize Amerike sa Sjevernom Korejom, no ti si se hrabro uputila u novu avanturu. Ukratko nam prepričaj što te je motiviralo na tako daleko putovanje i kako si pobijedila svoje strahove?
Smatram da je na putu kroz život jedino vrijedno ići s hrabrošću, te sam isto primijenila kada sam se odlučila otići na praksu u Južnu Koreju. Po prvi put Odjel za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci povezao se sa Hankuk Sveučilištem u Seulu, te sam razmjenu vidjela kao priliku da upoznam drugu kulturu, druge ljude i jezik, te da učim, što je za mene uvijek bila velika motivacija. Pripreman um vidi prilike, rekao je Luis Pasteur, a ja bih nadodala da ih hrabar i osvaja. A što se tiče strahova, definitivno ih je bilo kroz cijelu praksu, išla sam u nepoznatu zemlju udaljenu skoro 9,000 kilometara u jedan ogroman grad, ali imala sam povjerenje u sebe te podršku drugih. Koreja nije toliko pristupačna prema strancima koliko sam ja očekivala, znakovni jezik sam morala brzinski naučiti da bih se mogla samo kretati po gradu, a sporazumijevali smo se i rukama i nogama. Na svu sreću Google radi i tamo pa se sve može više manje brzo naći. Strahovi su tu da ih prihvatimo, da promislimo da li su realni, da se pripremimo na nove izazove te ih prebrodimo!
SAMOPOZITIVNO: U svom školovanju zacrtane ciljeve si postizala gotovo sama. Kako je biti žena i novak u svijetu znanosti?
Definitivno kroz ciljeve nisam prolazila sama u svom užem smislu riječi – sa mnom su bili moji roditelji, partner, prijatelji i mentori – ali moja upornost je uvijek bila tu. Puno puta ćete čuti da u znanosti 90% pokusa ne uspije ili daje neočekivane rezultate, ali kao novaka vas nitko na to ne može pripremiti dok to sami ne iskusite. Jedino što preostaje je upornost i strast prema tome što radite. Na moju sreću, tijekom školovanja i studiranja sam uvijek bila okružena fenomenalnim profesoricama i doktoricama znanosti – Profesorice Sophie Helaine, Marina Šantić, Antonija Jurak Begonja te Jasenka Krznarić Barić, koje su mi bile veliki primjer uspjeha te kako biti žena u znanosti. Puno, puno još prostora ima za napredak do ravnopravnosti, ali se svijet polako mijenja i svi mi osobno imamo ulogu u toj promjeni. Vrlo je bitno shvatiti da promjene koje će dovesti do ravnopravnosti ne padaju samo na žene već promjena mora doći od svih u sustavu te vjerujem da ju jednom možemo i doseći.
SAMOPOZITIVNO : Koje su prema tebi karakterne osobine i talenti presudni za uspjeh?
Ustrajnost, strast, optimizam, disciplina i kreativnost. Ustrajnost me gura da nastavim istraživati bez obzira na sve padove i neuspjehe; strast daje energiju i pomaže da prođem kroz teške trenutke; s optimizmom planiram velike ciljeve i eksperimente koje još nitko nije probao; disciplina me drži na pravom putu; a s kreativnošću stvaram hipoteze i povezujemo točke A i B prvo u mislima, a onda potvrđujem (ili opovrgnem) pokusima. Naposljetku, dodala bih, želja za uspjehom je ključna jer bez nje ne bih radila to što radim.
SAMOPOZITIVNO: U Vinkovcima si završila i srednju glazbenu svirajući klavir. Kakvu ulogu glazba igra u tvom životu i pomaže li ti taj talent i u poslu?
Glazba će uvijek biti dio mene, a mislim da je glazbeno školovanje definitivno dovelo do razvoja karakternih osobina navedenih u prethodnom pitanju. Primjerice, sviranje me naučilo da se početak učenja neke teške kompozicije uvijek čini kompliciranim i nedostižnim, a onda nakon sati i sati vježbanja shvatim da se sve može – samo treba napraviti taj prvi korak i krenuti. Nije uvijek lako, ponekad treba i puno energije samo da bih se krenulo, ali jednom kad se pokrene puno je lakše.
SAMOPOZITIVNO: Koji je ključni trenutak presudio da umjesto u svijet glazbe odeš u svijet znanosti?
Teško mi je odrediti ključan trenutak, ali rekla bih da je ljubav za prirodoslovnim znanostima prevladala krajem osnovne škole. Roditelji su uvijek prepričavali kako bih u osnovnoj školi znala nakon klavirskog koncerta doći kući i baciti se direkt na vježbanje drugih skladbi. A onda sam slomila ruku negdje u šestom osnovne, morala napraviti pauzu, a u isto vrijeme sam počela otkrivati i biologiju i kemiju. Spletom koliko slučajnih okolnosti jedne krivo usmjerene nogometne lopte, koliko sudbine, ljubav prema laboratoriju i istraživanju je prevladala. Nisam nikada odustala od glazbe, ali je znanost postala moj prioritet!
SAMOPOZITIVNO: Što ti je ponudio London i koja su tvoja iskustva iz inozemstva?
London mi je ponudio drugu perspektivu, iskustva, mogućnost da radim u visoko razvijenim laboratorijima na metodama koje nisu toliko dostupne u drugim ustanovama, te upoznam znanstvenike koji su najbolji u tome što rade u cijelome svijetu. Primjerice, centar u kojem radim organizira barem jednom mjesečno predavanja internacionalnih profesora koji su izuzetni istraživači, a kao studenti imamo priliku diskutirati s njima o vlastitim projektima i mogućnostima suradnje nakon doktorata. Svakom studentu bih preporučila neki oblik studiranja u inozemstvu – preko Erasmusa ili razmjena – jer otvori nove vidike i stvori prilike o kojima još nismo imali prilike ni sanjati.
SAMOPOZITIVNO: Uskoro ćeš gostovati kao gošća i primjer dobre prakse u panelu na manifestaciji Znanost za mlade u Vukovaru. Tema panela je Ustrajnost – odlika uspješnih znanstvenika. Što ćeš poručiti mladima i budućim znanstvenicima koji će doći čuti tvoju priču?
Da ciljaju visoko i da uvijek postoji način – samo treba nastaviti pokušavati – jednom će se okrenuti i shvatiti da nije bilo toliko teško kao što se činilo u tim najtežim trenucima. Ustrajnost se definitivno isplati.
SAMOPOZITIVNO: Gdje se vidiš kroz 10 godina i hoćeš li se vratiti u Hrvatsku i pod kojim uvjetima?
Kroz 10 godina se definitivno vidim u znanosti, a točno gdje još ćemo vidjeti – ja svoje opcije uvijek držim otvorenima. Hrvatsku jako volim i ne prođe više od par mjeseci da joj se ne vratim. Voljela bih jednog dana vratiti Hrvatskoj kroz svoj rad sve što mi je pružila u životu, kroz znanost i edukaciju novih generacija znanstvenika. Vrijeme će pokazati svoje, a ja ću do tada doprinositi Hrvatskoj na svoj način gdje god bila 🙂
