U Hrvatskoj će se proizvoditi najskuplji beluga kavijar
Beluga kavijar s hrvatskih ribnjaka? Zašto ne, zapitali su se nedavno u Ribnjačarstvu Poljana u Kaniškoj Ivi nadomak Garešnice, da bi ovih dana u unutarnjim bazenima u strogo kontroliranom okolišu plivali već impozantni primjerci jesetre – morune od koje se 15-ak grama najkvalitetnijeg beluga kavijara u svijetu prodaje za više od 800 kuna.
Živi fosil na našim područjima
S tradicijom slatkovodnog ribnjačarstva dugom 115 godina u Poljani imaju i znanja i odvažnosti da se upuste u takav projekt na koji ih je prije dvije godine ponukalo zanimljivo predavanje o uzgoju jesetri i proizvodnji kavijara na Međunarodnoj konferenciji o akvakulturi u Vukovaru. Kraljica voda ili blagi div, kako joj tepaju – moruna ili Huso huso u svojim najboljim godinama može doseći dužinu i do sedam metara i težinu oko tone i pol. No malo je poznato da je taj živi fosil, zaštićen konvencijom CITES kao kritično ugrožena vrsta, svojedobno obitavao i na našim područjima, u vodama Dunava, Save i Drave, te bi njegov uzgoj – a planovi u Poljani su veliki – spasio i od izumiranja tu cijenjenu ribu.
Božić kaže kako je za proizvodnju kavijara u intenzivnom uzgoju potrebno barem osam, a u ekstenzivnom od 20 do 25 godina, kada se od nje može dobiti i 50-60 kilograma najcjenjenijeg kavijara. No rijetki su primjeri da je ta riba u uzgoju, u zatvorenim recirkulacijskim uvjetima narasla do komercijalne veličine, već se njezin uzgoj nastavlja u protočnim otvorenim sustavima, akumulacijama i slično. U Poljani računaju kako će njihove jedinke tako idućeg proljeća zaplivati u vanjskim ribnjacima, a za dvije do tri godine na domaćem bi tržištu, uspiju li osigurati stabilne tehnološke uvjete, ponudili i njezino meso u obliku svježeg i prerađenog proizvoda (fileti, kotleti, svježi, marinirani, dimljeni…), otkriva direktor. Tome u prilog svakako idu i planovi o tvornici za preradu i doradu ribe iz vlastitog uzgoja uz ribnjake, koji se prostiru na 1200 hektara. Planirana ulaganja u taj objekt, koji podrazumijeva svježu i zamrznutu očišćenu ribu, filete, kotlete, dimljene i marinirane proizvode te gotova riblja jela, iznosila bi oko tri milijuna eura i u tome računaju na novac iz EU fondova. Početkom sljedeće godine na zagrebačkom će Laništu pak otvoriti i maloprodajnu i veleprodajnu ribarnicu kojom žele popularizirati veću potrošnju ribe u nas, pa tako i slatkovodne, amura, tolstolobika, soma, linjaka, šarana, smuđa, štuke… Poljana, koja je naš najveći proizvođač slatkovodne ribe, godišnje u prodaju stavi 600-750 tona, a svi ribnjaci zajedno oko 3000 do 3500 tona.
– No i da proizvedemo 15.000 tona, koliko je RH proizvodila prije Domovinskog rata, ne bi bilo dovoljno – kaže Božić. Još puno treba raditi na edukaciji da se digne domaća potrošnja, ali se zato bez problema više od 80 posto slatkovodne ribe, od koje šaran čini više od 70 posto, izveze. Europa uvozi čak 65% ribe – Europa je danas „gladna“ ribe. Iz akvakulture te ulova ne uspijeva podmiriti ni 35 posto vlastitih potreba, već se glavnina ribe u EU, čak 65 posto, uvozi iz trećih tržišta, Azije, Afrike… – napominje Božić, ističući kako se zbog sve većeg izlova ribe u konvencionalnom ribarstvu samo kroz veći razvoj akva- i marikulture mogu zadovoljiti potrebe europskog tržišta. Da se u Poljanama znaju nositi s profesionalnim izazovima govori i donedavna uspješna proizvodnja jegulja u tom ribnjačarstvu, čak 12 godina, koju su provodili u suradnji s Nizozemcima. No od te se vrste, kojom su čak poribljavali i Neretvu, privremeno odustalo zbog problema s opskrbom mlađi, odnosno staklastom jeguljom, koja je postala teško dostupna iz prirodnog mrijesta zbog prekomjernog izlova te mjera zaštite. Uzgojem morune, od koje se puno očekuje, ne samo da bi se revitalizirala ta izumrla domicilna vrsta u Hrvatskoj već bi taj gorostas ponovno mogao zaplivati našim rijekama, u kojima su glavni predatori postale invazivne vrste, među kojima su, primjerice, svojedobno u Dravi nađene čak i piranje.
Izvor: Večernji List
