Hrvatski branitelji u prvih 20 na svijetu: ‘Uz masline smo zaboravili na strahote rata’

Željeli su samo 10 hektara zemljišta kako bi podignuli zajednički maslinik, ali na kraju im je ponuđeno čak 80. U pet minuta odlučili su uzeti sve i napraviti jednu nevjerojatnu priču koja je nedavno okrunjena ulaskom njihova maslinova ulja u top 20 maslinovih ulja svijeta najuglednijeg vodiča ekstra djevičanskih ulja Flos Olei.

Sve to napravio je trojac hrvatskih branitelja – Mladen Kocijančić iz Pule te Slavonci Velimir Jurić i Martin Milas koji su nakon Domovinskog rata svoj novi dom našli u Istri. Nakon što su umirovljeni, sva trojica hrvatskih branitelja koji se do zajedničkog poljoprivrednog pothvata nisu praktični ni poznavali, odlučili su se baviti maslinarstvom, a državno zemljište u Vodnjanu bila je očito prilika njihova života. Tada nitko nije vjerovao da je stvarno moguće na tom zemljištu podignuti maslinik, budući da je to područje na Vodnjanskoj cesti između Vodnjana i Pule oduvijek bila šuma. Ali oni su uspjeli – od opožarenog šumskog zemljišta stvorili su jedan od najvećih maslinika u Istri s čak 15 tisuća stabala maslina.

Koncesija
– Nakon što smo umirovljeni, shvatili smo da smo premladi da bismo ostatak života bili kod kuće, na kauču, po kafićima. Htjeli smo se nečime baviti kako bismo imali ispunjeno vrijeme. I tako smo zajednički razrađivali nekoliko ideja. Na kraju se ukazala prilika. Država je davala u koncesiju opožarena šumska područja. Mi smo htjeli krenuti s 10 hektara, ali kako je ta čestica puno veća, ponuđeno nam je 80 hektara. Imali smo praktički pet minuta za odlučiti što ćemo i napravili smo taj korak – priča nam Mladen Kocijančić.

Zanimljivo je da se sva trojica prije nikad nisu bavili maslinarstvom, pa su im svi radovi od samih početak bili velika novost. Naravno, kasnije su pohađali stručne seminare i sada su pravi stručnjaci na tom području.

– Na tim počecima sve nam je bilo novo i nismo znali kako što funkcionira. Sjećamo se te prve godine kada smo sadili osam tisuća sadnica. Ni sami nismo znali kako ćemo to izvesti, ali na kraju smo sve posadili u samo šest dana. A bilo je tu puno posla, od same sadnje, do postavljanja paluna, vezivanja mladih sadnica, i zalijevanja. Ostali smo iznenađeni kako smo to brzo napravili – priča nam dalje Jurić dok obilazimo njihovu kantinu na Vodnjanskoj cesti okruženu tisućama maslina. Iduće godine posadili su još sedam tisuća, a tada su bili već poprilično uhodani pa je čitav posao bio završen u samo 4 dana.

Veliki otpor

– Bilo je puno poteškoća s kojima smo se susretali. Prije svega kada smo zemljište dobili u koncesiju, morali smo ga očistiti. Tu je bilo jako puno divljih deponija pa smo s ovog područja odvezli na kamione i kamione krupnog otpada. Isto tako, trebalo je pripremiti teren za sadnju. Bio je kamenit pa smo ga frezali. Bilo je to iznimno uzbudljivo razdoblje – prisjeća se Mladen.

Osim toga, odmah te prve godine nakon što su posadili prvih osam tisuća sadnica, zadesila ih je i velika vremenska nepogoda. Ciča zima, kada je noću bilo i do -13 stupnjeva Celzijusa, pokosila je mlade biljke. To je bila zima kada su poharani brojni maslinici na jugu Istre, pa čak i oni sa stoljetnim stablima.

– To je bila velika šteta. Kasnije smo dio sadnica morali zamijeniti, a one koje su preživjele zimu, morali smo posebno njegovati. Neke smo potkratili praktički nekoliko centimetara od zemlje, pa smo puštali mladice. Nekad je to izgledalo kao da se brinemo za bonsai – sjećaju se ovi maslinari tih prvih godina.

Međutim, i prije nego su krenuli s pripremom terena, naišli su na veliki otpor, i to lokalnog stanovništva iz obližnjeg mjesta Galižana. Mještani su gunđali i protestirali, pa su čak pozvali i vodnjanskog gradonačelnika da im pomogne u njihovoj borbi protiv velikog maslinika, jer su smatrali da će se čitavo područje u konačnici urbanizirati te da se radi o običnim malverzacijama. Vjerovali su da im je netko “ukrao” njihovu šumu gdje su brali šparoge, čuvali ovce, imali divlje deponije smeća.

– Mislili su da ćemo tamo graditi vile s bazenima. Zatim se pojavila priča da ćemo tamo izgraditi trgovački centar, a da je maslinik samo paravan za nekretninski biznis. Na kraju, kada se to nije pokazalo točnim, svi nam čestitaju na ovoj nagradi na koju smo iznimno ponosni upravo zbog toga što znamo što smo sve morali napraviti da do toga dođemo – priča nam Mladen.

Usprkos svim tim početnim teškoćama, maslinik je već 2012. godine bio u prvom rodu kada je proizveo prvih 150 litara ulja.

– Kako smo bili euforični – sjeća se Mladen.

– Tako smo bili ponosni na te naše prve litre ulja. Nije to bila naravno količina za tržište, većinu boca smo poklonili, a bili smo nevjerojatno ponosni – nastavlja Velimir.

Danas proizvode 15 tona ulja, a kada masline budu u punom rodu, očekuju i do 50 tona ekstra djevičanskog ulja kojeg 80 posto čine domaće sorte.

Narudžbe iz Italije

U vodiču Flos Olei, koji predstavlja Bibliju maslinova ulja, i to onog najboljeg na svijetu, prisutni su od 2014. godine. Ovdje su se našli uz bok najboljim uljima svijeta, a zajedno sa 76 uljara iz Istre predstavljaju većinu od 500 maslinara svijeta koji su ušli ove godine u tu ediciju. Zbog toga ponosno Istru predstavljaju kao najbolju maslinarsku regiju svijeta, bez obzira na to što po količinama maslinovog ulja ni približno ne mogu konkurirati jednoj Španjolskoj ili Italiji.

– Oni su velesile. To je neusporedivo. Ali mi u Istri možemo se izdvojiti posebnom kvalitetom koju se ne može svugdje naći. Sva su naša ekstra djevičanska maslinova ulja aromatična i vrhunske kvalitete. To nije slučaj sa svim uljima u jednoj Španjolskoj ili Italiji – govore nam današnji znalci čija su ulja počeli naručivati čak i kupci iz Italije.

– Nakon što smo ušli u top 20 maslinara svijeta, te nakon što smo na prezentaciji vodiča u Rimu imali čast da su jedni od najboljih kuhara Italije našim uljem pripremali hranu, dobili smo prvu narudžbu iz Italije, i to iz Trsta. Dosad smo većinom prodavali naše ulje tu u Hrvatskoj, stranim gostima koji dolaze direktno u kantinu, firmama i ustanovama koje ulje kupuju za poslovne poklone, te krajnjim potrošačima putem interneta. Vidjet ćemo kako će se stvar dalje razvijati nakon što smo dobili ovu nagradu – priznaju nam ovi vrijedni vodnjanski maslinari koji su svaki dan na zemlji.

– Jedan od razloga zašto smo se odlučili time baviti je i da ne mislimo na strahote Domovinskog rata u kojem smo sva trojica sudjelovali. Ja sam bio pripadnik 119. brigade. Bio sam u zapovjedništvu brigade i s njom sam prošao sva njena ratišta sukladno mojoj poziciji u zapovjedništvu. Velimir je bio u Vukovar i u logoru, Martin je bio dragovoljac, također u Vukovaru. Svaki dan smo ovdje i nešto radimo. Bez toga više ne možemo. Možemo reći da smo ovdje više nego doma – priznaje nam Mladen koji je nakon rata bio načelnik Doma hrvatskih branitelja u Puli.

Bili su ugostitelji

Zanimljivo je da su se prije rata svi u jednom trenu bavili istim poslom. Imali su ugostiteljske objekte – Mladen u Puli, Velimir u centru Vukovara, a Martin u okolici Vukovara – Opatovcu. To im je prije maslinarskog posla bila jedina dodirna točka. Doduše, Martin i Velimir znali su se prije rata iz viđenja. Sigurno tada nisu ni slutili kako će ih život spojiti, i to ni više ni manje nego u Puli.

Ja sam došao u Pulu 1993. godine, a prije rata sam se bavio sasvim drugačijim poslom. Diplomirao sam vanjsku trgovinu i bio sam u izvozu u Borovu. Radio sam u izvozu kožne obuće za zapadnu Europu, a prije toga sam radio u Vuteksu, također u izvozu. Kasnije sam osnovao svoje poduzeće gdje sam s partnerima organizirao proizvodnju obuće u cijeloj bivšoj Jugoslaviji za europsko tržište. U centru Vukovara imao sam kafić u koji sam tada uložio 100 tisuća njemačkih maraka. U tom me poslu zatekao rat – priča nam Jukić koji je itekako bio iskusan u poduzetničkim pothvatima i prije nego je postao maslinar. A onda su ga odjednom ratne strahote ostavile bez ičega.

– I onda izađeš i logora i više nemaš ništa, ni četkicu za zube – kaže nam ovaj Slavonac koji je tri i pol mjeseca za vrijeme rata bio po raznim logorima.

Bio je u vojarni Vukovar, u Veleprometu, prošao je farmu Steanovac, Begejci i Sremsku Mitrovicu. Pa ipak, ponovno se izdigao iz pepela i opet stvorio novi život.

Tuga za Slavonijom

– Nakon što sam bio u tim logorima, došao sam u Zagreb gdje smo imali liječenje koje smo morali proći i onda mi je ministarstvo privremeno dodijelilo stan u Puli. I tako sam tu došao, ispričao nam je svoju sudbinu ovaj slavonski maslinar. Nije mislio da će se zadržati, ali kćer i to što si je stvorila život u Puli, ali i druge životne okolnosti pomogle su mu u odluci da ostane u Istri.

Martin, koji je u Pulu došao 1998. godine, ne želi govoriti o svojim ratnim danima, ali s tugom kao i Velimir gleda na letargiju u svojoj Slavoniji, tim više što su oni u Istri uspjeli ostvariti poduzetnički pothvat baš u poljoprivredi.

– Slavonija je uvijek bila pojam za bogatstvo, a sada je nažalost pojam za siromaštvo. To je jako tužno. Potencijala ima jako puno, a tome nitko ne pridaje brigu. Pitanje je bismo li mi uspjeli da se bavimo nekim sličnim poslom u Slavoniji. Možda bismo uletjeli u tu letargiju. Teško je to reći. Ja bih u nečemu sigurno uspio jer sam se uvijek nečim bavio. Poduzetništvo mi je oduvijek bilo u krvi – mišljenja je Velimir.

Martin kaže da Istra ima i veliku sreću.

– Turizam je učinio svoje i Europa je blizu. U Slavoniji je rat učinio svoje i posljedice toga će se još dugo osjećati. Slavonija će prodisati punim plućima kada netko o njoj bude počeo voditi računa. Kada vidimo koliko je tamo bilo tvornica koje sad više ne postoje. Sada je ostala samo zemlja. Poljoprivreda se može dignuti, ali nema privatne inicijative. A i ljudi nemaju gdje raditi. U Istri svaki dan dolazi svježi kapital. Treba potaknuti te ljude da se počnu baviti nečime. Poljoprivredna proizvodnja je baza, ali treba to nadograđivati kroz prerađivačku industriju koja donosi gotov novac. Tu im treba pomoć kroz subvencije, dok se taj kotač ne počne okretati – zaključuje Martin.

Izvor: Novac.hr