Hrana koju jedete možete utjecati na vaše raspoloženje, anksioznost i opće duševno stanje. Ovo je velika priča o tome
Dobar obrok pozitivno utječe na naše raspoloženje – oko toga nema rasprave. Dio tog zadovoljstva je neposredan. Oni koji izbjegavaju pretjeran unos hrane uživat će u porastu šećera u krvi. To će potaknuti bujicu endorfina – kemikalija koje djeluju kao hormoni sreće – da projure njihovim mozgovima.
Ali, zadovoljstvo je dublje. Životinjske bjelančevine, poput pečene peletine, šunke ili ribe, sadrže sve aminokiseline koje tijelo treba, uključujući mnoge koje ne može samo proizvesti. Tirozin i triptofan potrebni su za proizvodnju dopamina, neurotransmitera koji kontrolira osjećaj zadovoljstva i nagrade, te serotonina, još jednog takvog, koji pomaže u regulaciji raspoloženja.
Prokulice sadrže folat, vitamin bez kojeg mozak ne može pravilno funkcionirati. A brusnice su bogate vitaminom C, koji je uključen, između ostalog, u pretvaranje dopamina u noradrenalin, još jedan neurotransmiter, a čiji se nedostatak povezuje s depresijom…
Da, utjecaj hrane na mozak je vrlo značajan. Stoga, s porastom poremećaja mentalnog zdravlja, sve veći broj znanstvenika istražuje kako hrana ili dodaci prehrani utječu na um. Mozak, kao najsloženiji i energetski najzahtjevniji organ u tijelu, gotovo sigurno ima svoje posebne prehrambene potrebe.
Dobro došli, dakle, u novo polje nutricionističke psihijatrije! – poručuju u Economistu.
PRASTARE PREPORUKE
Mozak odraslog čovjeka, koji čini oko 2% tjelesne mase, koristi 20% svoje metaboličke energije. Za njegovo održavanje potrebno je mnoštvo vitamina i minerala. Čak i u jednom malom dijelu moždanih metaboličkih putova potrebne su mnoge esencijalne hranjive tvari. Samo pretvaranje triptofana u serotonin zahtijeva vitamin B6, željezo, fosfor i kalcij.
Teško je razdvojiti prehrambene potrebe mozga od onih ostatka tijela. Preporučene dnevne količine vitamina i minerala (RDA) pritom su od male pomoć. Formulirane su još tijekom Drugog svjetskog rata na temelju hranjivih tvari potrebnih za fizičko zdravlje vojnika. Ne postoji takav RDA za mozak. Barem ne još.
U usporedbi s drugim područjima, znanost o prehrani nedovoljno je razvijena. Malo ljudi želi se godinama držati eksperimentalne dijete u dugotrajnim studijama. Umjesto toga, većina znanosti o prehrani temelji se na opservacijskim studijama koje pokušavaju uspostaviti povezanost između određene hrane ili hranjivih tvari i bolesti. Ne mogu se koristiti za definitivno dokazivanje uzročne veze između bolesti i određenog čimbenika u prehrani.
No, kao što je slučaj s pušenjem i rakom pluća, spojite dovoljno ovakvih ispitivanja i počinju se pojavljivati uzročne poveznice. Zato je sada jasno da su neke dijete posebno dobre za mozak.
Jedna nedavna studija zaključuje da “mediteranska prehrana”, s visokim udjelom povrća, voća, mahunarki i cjelovitih žitarica, niskim udjelom crvenog i prerađenog mesa i zasićenih masti, smanjuje šanse za moždani udar, kognitivno oštećenje i depresiju.
Druga novija istraživanja koja se bave “zelenom” mediteranskom prehranom bogatom polifenolima (antioksidansima koji se nalaze u stvarima poput zelenog čaja) pokazala su da smanjuje atrofiju mozga povezanu sa starenjem.
Druga verzija, mentalna dijeta, preporuča jedenje bobičastog voća umjesto drugih vrsta voća i čini se da ona smanjuje rizik od demencije. Znanstvenici misle da takve dijete mogu djelovati smanjujući upalne procese u mozgu. To zauzvrat može utjecati na područja kao što je hipokampus, koji je povezan s učenjem, pamćenjem i regulacijom raspoloženja i gdje kod odraslih osoba rastu novi neuroni.
Istraživanja na životinjama pak pokazuju da kada ih se hrani hranom bogatom omega-3 masnim kiselinama (iz oraha, na primjer), flavonoidima (uglavnom se konzumiraju putem čaja i vina), antioksidansima (nalaze se u bobičastom voću) i resveratrolom (nalazi se u crvenom grožđu), potiče se rast neurona i smanjuju upalni procesi.
To se poklapa s istraživanjem koje sugerira da oni koji redovito jedu ultraprerađenu, prženu i slatku hranu, koja potiče upalu u mozgu, povećavaju rizik od razvoja depresije.
Ussprkos ovakvim spoznajama, samo 10% odraslih u Americi konzumira svoju preporučenu dnevnu porciju povrća, a samo 12% uzima dovoljno voća.
Slična je priča u većem dijelu svijeta. Kao rezultat toga, mnogi se okreću dodacima vitamina i minerala kako bi nadoknadili svoje nedostatke u prehrani.
U 2018. godini 54% Sjevernoamerikanaca i 43% Azijata uzimalo je neki dodatak prehrani. Najčešće su to multivitamini, vitamin D i omega-3 masne kiseline. Amerikanci najviše troše na dodatke prehrani, a slijede ih stanovnici zapadne Europe i Japana.
Prema jednoj procjeni, globalno tržište dodataka prehrani iznosilo je 152 milijarde dolara u 2021., s očekivanim godišnjim rastom od 9% do 2030. No, na mnogim je mjestima regulacija industrije dodataka prehrani ili slaba ili nepostojeća, a provedeno je malo ozbiljnih istraživanja o njihovim prednostima ili rizicima.
POČELO JE JOŠ 1912. GODINE…
Priča o dodacima prehrani počinje 1912. godine, kada je Casimir Funk, američki biokemičar poljskog podrijetla, zaključio da su dotad neidentificirane organske tvari potrebne u malim količinama za održavanje ljudskog zdravlja. Bila je to revolucionarna ideja. I bio je u pravu. Uz makronutrijente kao što su proteini i ugljikohidrati, postojale su neotkrivene komponente hrane – mikronutrijenti.
Prvi vitamin koji je izoliran i zatim sintetiziran 1936. bio je tiamin ili B1. Njegov nedostatak uzrokuje beri-beri, bolest koja može utjecati i na kardiovaskularni i na središnji živčani sustav. Otkriće je potaknulo utrku i izolaciju, karakterizaciji i proizvodnji vitamina i konačno pokrenulo industriju dodataka prehrani.
Pola stoljeća nakon Funkovog otkrića, ideja da bi se hranjivim tvarima mogle liječiti mentalne bolesti održala se. Kanadski psihijatar Abram Hoffer pokušao je liječiti shizofreničare visokim dozama vitamina B3. Zatim je 1968. godine kemičar Linus Pauling, dobitnik Nobelove nagrade, skovao izraz “ortomolekularna psihijatrija” i zaključio da se variranjem koncentracije tvari koje su normalno prisutne u tijelu mogu liječiti mentalne bolesti. No, bilo je malo dokaza koji bi poduprli njihove tvrdnje i 1973. godine Američka psihijatrijska udruga objavila je izvješće u kojemu je odbacila ortomolekularnu psihijatriju, ističući nedostatak kontroliranih eksperimenata i zaključujući da su velike doze B3 “beskorisne i ne bezopasne”.
Izostanak velikih, ozbiljnih studija u području nutricionističke psihijatrije ostavio je prostora za one koji žele promicati potencijale dodataka prehrani daleko od bilo koje postojeće znanosti.
Kanađanka Autumn Stringam je jedan takav slučaj. Nakon što je 1992. rodila svoju prvu bebu, gospođa Stringam je primljena na psihijatrijski odjel s teškom postporođajnom psihozom. Njezina je obitelj imala povijest mentalnih bolesti, uključujući bipolarni poremećaj, psihozu, depresiju i samoubojstvo. Njezine su prognoze bile loše.
Ali, tada je njezin otac, zajedno s prijateljem koji je u biznisu oko hrane za životinje, razvio dodatak koji sadrži niz vitamina i minerala za koje su tvrdili da se temelje na dodacima koji smanjuju tjeskobu i stres kod svinja.
Autumn Stringam pripisala je tim suplementima svoj oporavak. Njezina se priča proširila i obitelj je počela naveliko prodavati tablete. Međutim, nije bilo ispitivanja koja bi dokazala njihovu učinkovitost ili sigurnost. Pretpostavka da su suplementi lijek za sve navela je jednog shizofreničara da odustane od već prihvaćenih, propisanih lijekova. Nakon toga je ubio oca i teško ranio majku.
Godine 2003. kanadski regulator za lijekove, zabrinut zbog upotrebe neprovjerenih dodataka prehrani za ozbiljne poremećaje mentalnog zdravlja, zaplijenio je tablete.
Ta je epizoda kod mnogih učvrstila ideju da je korištenje mikronutrijenata za liječenje mentalnih oboljenja čisto nadriliječništvo. Pa ipak, danas velik dio znanosti podržava ideju da postoji jaka veza između onoga što ljudi jedu i njihovog mentalnog zdravlja.
