Kolumna: Hrabri ljudi

Hrabri ljudi

Ništa na ovom svijetu se ne može postići bez hrabrosti. Hrabrost je najveća ljudska kvaliteta pored časti.

Aristotel

Prošli vikend  bila sam na izletu u Baranji s prijateljima iz sjeverne  i centralne Hrvatske. Divni ljudi, svaka obitelj po troje djece skupa sa mojom.  Zar to nije lijepo za čuti i vidjeti?  Šestero odraslih i devetoro djece. Tri velike obitelji koje se druže i uživaju u ljepotama istočne Hrvatske.

Izlet sam osmislila skupa sa svojim suprugom i u jednom danu obišli smo rasprostranjenu Baranju i Slavoniju i doživjeli ju kroz sva osjetila. Šetali smo kroz predivan Kopački rit i slušali glasanje ptica, labudova, kreketanje žaba  i šuštanje šaša. Zatim smo se odmorili  na uzvisini kod spomenika Crvenoj Armiji na Batini, pričali djeci o  tome koliko je tu izginulo ljudi da se ovakve stvari više ne ponove i uživali u pogledu na divne predjele preko granice i oko Dunava.  Kušali izvrsnu hranu i odlična domaća vina u Lugu i Zmajevcu te završili na ergeli u Đakovu, diveći se rasnim konjima Lipicanerima i sve u svemu, bogatstvu našeg kraja i srdačnim ljudima.

Da, divna je naša Baranja, Slavonija i istok Hrvatske. Ljudi još srdačniji, potencijala na svakom koraku, od prirode, prostranstava, zemlje i vode, i sve bi bilo OK da nije bilo postavljeno pitanje od strane naših prijatelja:

„Kako je kod vas, je li istina da ljudi i mladi odlaze u tolikom broju ?

Kao hladan tuš, osvijestite se očarani ljepotom zavičaja i vratite se u stvarnost i pred sobom vidite realnu sliku.

Ptice selice

Brojke govore i ne možemo zatvarati oči. Hrvatska doživljava demografski slom i pitanje je tko je za to odgovoran?  Osim iseljavanja porazne su još neke brojke. Hrvatska je među deset zemalja svijeta s najstarijim stanovništvom, stotine tisuća ljudi se već iselilo i uz visokoobrazovane mlade sve više odlaze po čitave obitelj.

Ne, oni nisu otišli na izlet, već su otišli na duže ili za stalno i neće se skoro vratiti kao ptice selice.

Pokušavam biti optimistična i ublažavam svoj odgovor prijateljima: „Da odlaze i nadam se da će se vratiti bogatiji znanjem i iskustvom. Dobro je u tome,  što će tamo naučiti kako se u tuđini radi,  koliko se cijeni red, rad i disciplina i što će tamo steći radne navike. Mladi će dobiti širinu i veće mogućnosti. Hrabri su to ljudi!“

S druge strane sad kad slušam samu sebe, vidim da sam se i ja promijenila i ohrabrila. Sama sam prije par godina pozivala na svojim edukacijama i radionicama polaznike da ostanu, da otkriju dodatne mogućnosti prije nego što odu. Nije isto biti svoj na svome ili iseljenik.

Kao prognanik bila sam i izvan i unutar naših granica. Danas sam očito ublažila svoje stavove i hrabro pišem o toj temi i podržavam te hrabre ljude, naročito one koji vide mogućnosti i koji imaju zacrtani cilj.  Za njih se ne brinem, oni će se snaći. Oni su i ovdje vrijedno radili, no nisu dobili potvrdu svoga rada tu gdje su se rodili i gdje su godinama stvarali. Možda jednostavno nisu znali, možda se jednostavno nisu  uklopili i prilagodili već uhodanoj shemi po kojoj se točno zna tko je podoban, a tko nije. Možda jednostavno nisu imali hrabrosti pitati ili je ponos bio iznad svega.

Znali su samo marljivo raditi.

Pravo na glas i izbore

Evo izbori su iza nas, a kako sam tu gdje jesam,  statistika je ponovo potvrdila kako je naša Slavonija konstantna i odana već 25 godina jednim te istim ljudima.

Dobro nam je ovdje svima. Napredujemo, rastemo iz godine u godinu, stvaramo vrijednosti na bogatim i plodnim poljima, otvaramo poduzetničke centre i industrijske zone, otvaramo nova radna mjesta i privlačimo investitore. Velikodušno iz proračuna pomažemo razvojne projekte i na lokalnim TV postajama gledamo u nasmijana i optimistična lica naših legalno izabranih i srcem biranih predstavnika. Oni se pak hrabro bore za naše gradove, Slavoniju i Baranju.  Mi smo im vjerni već godinama. Oni drugi se pak silno trude da hrabro iskoče naprijed i dođu do riječi,  upiru prstom u ove prve i  kažu da znaju siguran smjer za Hrvatsku, zatim neki koji se još uvijek bore za svoj dom iako je rat završio još prije 25 godina, pa i oni treći koji srčano zastupaju slavonskog seljaka i buduće mlade poljoprivrednike hrabro ukazuju da nešto ipak ne štima. Neki pak svojim tijelima brane od ovrha nesretne ljude, a neki novi gradeći mostove potiču na promjene i pokušavaju nas uvjetovanjem sve skupa spojiti. Svi skupa trudnicama na porodiljnom i majkama sa troje i više djece pomažu, djeci se daju besplatni udžbenici, novcima poreznih obveznika se sufinanciraju vrtići.  Razvija se IT sektor i potiču nove kulture u poljoprivredi, grade se fontane.

Zamagljenog  pogleda i uma mi im srčano svake četiri godine tapšamo po leđima i vjerno idealima za koje smo se borili i ginuli mudro zborimo : „Griješili su al su naši, treba ih podržati, pa bore se za nas!“ Nije lako biti u politici. Politika je kurva. No idemo hrabro dalje, svi skupa, uvjeravamo jedni druge da znamo izlaz.

činjenica je da je dvadeset i pet godina je puno godina, mijenjaju se cijele jedne generacije. odrasli su neki novi klinci, neke čudne i nove E-generacije, krvavo su ih roditelji uz odricanje od sebe školovali i ne mogu ih više gledati kod kuće bez posla i motivacije kako ne skidaju pogled s pametnih telefona koje su im oni kupili na rate. Bez nade za posao iz snova, svi skupa čekaju da se nešto dogodi i razmišljaju kako da se ohrabre i odu, od sebe samih, iz grada iz države.

Primjećuju sve više i te hrabra obitelji koje su se žrtvovale da od tapšanja i obećavanja ništa. Isprike su uvijek potkrepljene argumentima. Kriza je, kriva je prethodna vlada, dat ćemo sve od sebe samo da preuzmemo vlast i postavimo prave ljude. No nada kao i uvijek umire zadnja. Još uvijek se na daju i čekaju neke pametne promjene i sve manje izlaze na izbore.

Tako svi iz dana u dan, uočavamo  neke nove podjele i pojave među ljudima. Hrabrih ljudi u Hrvatskoj sve više. Hrabri ljudi prodaju imovinu i odlaze, poneki hrabri na glas i progovore, hrabri i pravi  ljudi na krivim mjestima vječno traže isprike, krivi i hrabri ljudi na pravim mjestima u svojim krivinama se fleksibilno prilagode.

Igramo se ping ponga već 25. godina, a godine lete i još uvijek ne vidimo da nemamo više vremena za čekanje da se stvari same od sebe poslože. Nemamo više vremena, a još malo niti hrabrih  ljudi.

Odgovorni za vlastite postupke

Dok sam se vozila kroz Baranju svaka druga kuća ima natpis: “Na prodaju!“, a s druge strane obrađeno je jedva 60% obradivih  površina. Onih ne obrađenih ima još više.  Ljudi kao i nekad, doduše ostarjeli, sjede na klupici ispred svojih trijemova i čekaju. Čekaju da prođe život i da dođu novi izbori. Tada su živi i daju svoj glas za spas svoje djece. Tada ih se nešto pita. Tada su donijeli odluku i odabrali.

Ako se netko i prepoznao u ovom mom blog-u, neka ne shvati ništa osobno. Govorim ovdje općenito o postupcima, a ne o ljudima,  govorim o odgovornosti sviju nas ponaosob. Nisu ljudi krivi ako drugi podržavaju njihove postupke i ako su sa njima i sami dobro. Jedni odlaze, drugi ostaju, treći se bore, četvrti ih podržavaju, peti marljivo šute i trpe, šesti se snalaze na legalne i manje legalne načine i dalje prolaze,  dakle pričam o postupcima.

Odgovornost je nešto s čime ćemo se  kad tad morati svi suočiti i na to ukazujem.  Prije ili kasnije.  I da završim.

Divim se svim tim hrabrim ljudima, ponekad i sebi samoj. Pitam se što je smisao i kamo sve ovo vodi? Divim se i jednima i drugima i trećima i petima, jer iako znaju ili ne znaju što čine svojim odlaskom ili ostankom, djelovanjem ili nedjelovanjem,  sigurna sam da duboko u sebi svako od nas  živi sa svojom savješću i kad tad će doći pred ogledalo ili časni sud gdje će morati dati odgovor na pitanje: Što sam poduzeo i što sam to učinio za sebe, za svoju djecu, za svoj grad, svoju regiju i svoju domovinu s naglaskom na „moralno i etično“.

„Kad izađemo pred Boga, upitat će nas: Gdje su ti rane?“ Ako odgovorim: Nemam rana“, Bog će nas upitati: „Zar nisi naišao ni na što vrijedno borbe?“ Allan Boesak

Uvidjeti da etično  i moralno  hrabri možemo svi  biti, nije lako. Znam, tada smo izloženi na vjetrometini i odgovaramo samo sebi i svojoj savjesti. Biti moralno hrabar znači živjeti izvan okvira i sigurnosti, budan i čist sa samim sobom, bez straha za riječi i djela, ne uspavan, neuljuljan lažnim nadama i obećanjima, već odgovoran za svoje postupke, otvorenog uma i hrabar za znati odabrati gdje, kuda, s kim i kako.

Hrabro i sa sjećanjem na predivan izlet i ljepotu naše zemlje, želim i Vama da svakim danom budete svjesniji i hrabriji naročito u svojim budućim odlukama i izborima. Neka nam uzor budu hrabri ljudi bolji od nas samih, koji kroz život kroče čista i samo poštenim radom uprljana obraza, a cilj neka nam bude ne samo obrazovana već i  zaposlena mladost kao sigurnost za mirnu budućnost Lijepe Naše kao i  izlet u neki novi predivni kutak  naše Hrvatske onda kada ti isti mladi ljudi budu zarađivali za naše mirovine.

Mara Majstorović 🙂