Heroji iz sjene: Njihovo oružje nisu bile puške, nego cvikcange, kombinirke i izolirtraka
Datuma 18. 11. 1991. godine, 1 sat i 25 minuta. Poziv kolege iz Vukovara: “Isključite veze sa Vukovarom. Više neće trebati” Dežurni: “Plakali smo skupa…”
Ovako je u knjizi dežurstva na pogonu VF-a u Osijeku zapisan posljednji halo iz ratnog Vukovara, posljednji poziv koji je upućen s priručne centrale što su je svih 87 dana bjesomučne opsade grada neumorno i hrabro pod kišom granata i metaka održavali i čuvali radnici Telekomunikacijskog centra Vukovar tadašnjeg HPT-a. Ovaj poziv, koji su u Osijek poslali tehničari Boris Žugec i Ivan Kovač, jedan je od najpotresnijih detalja, najpotresnijih svjedočanstava da je tog dana slomljena obrana grada.
“Više neće trebati…” zapravo je bolna rečenica koja sve govori. U toj rečenici može se prepoznati puno toga što se u prethodna tri mjeseca događalo u Vukovaru, s Vukovarom i njegovim žiteljima, ali i onoga što je uslijedilo nakon sloma obrane i što je svoj završni čin imalo na Ovčari, gdje su, među ostalima, pogubljeni i tako svoj životni put okončali i Žugec i Kovač. Spomen na njih, kao i na Petra Malovića i Josipa Lovrića, koji se i danas vode kao nestali, te Aleksandra Emila, kojega je skupa sa suprugom, sinom i majkom u podrumu za vrijeme ručka ubila granata, i danas živi među njihovim radnim kolegama tehničarima iz TKC-a Vukovar, koji su i sami heroji Vukovara.
Njihovo oružje nisu bile puške, kojih ionako nije bilo dovoljno, nego cvikcange, kombinirke i izolirtraka. Dok je izolirke bilo… O njihovim hrabrim izlascima na teren kad je najviše gruvalo, spajanju pokidanih žica i uspostavi prekinutih veza malo se zna, a obavljali su neizmjerno važan posao bez kojeg u tih 87 dana dr. Vesna Bosanac, dr. Juraj Njavro, Marin Vidić ‘Bili’, Stari i Mladi Jastreb… ne bi mogli komunicirati sa Zagrebom, slati izvješća, tražiti pomoć, koja je, doduše, slabo i sporadično stizala… Da nije bilo hrabrih tehničara TKC-a Vukovar, Hrvatska i svijet ostali bi uskraćeni za izvješća koja su iz ratnog Vukovara slali legendarni Siniša Glavašević i njegove kolegice i kolege… Branitelji iz drugih krajeva Hrvatske ne bi se mogli ponekad javiti svojim obiteljima…
Žice su pucale kada je najviše gruvalo i morali smo ih odmah popraviti. Dok su drugi bili u skloništu, mi smo morali biti vani. Jednom sam od Danijela Rehaka tražio da me pošalje na prvu liniju, jer mi se činilo da bi mi tamo bilo bolje, ali to nije dolazilo u obzir. Samo mi je rekao da netko mora raditi i ovo – priča nam Josip Huk, koji je s kolegom Vladimirom Hodakom održavao sve linije u Borovu Naselju.
– Imali smo pet veza na pet punktova, jedan kod Blage Zadre, drugi kod Kapulara, treći kod Šipošija, četvrti kod Zvonka Milasa i peti na Đergaju. Imali smo obavezu svaki dan održavati tu vezu, koju su pokojni Blago i Kapular izuzetno cijenili i stalno su inzistirali na tome da ona bude konstantna. Neki su opet bili za to da bi radije da je nema – dodaje Hodak, koji se sjetio i još nekih radnih kolega koji su bili s njima, kao što su braća Vlatko i Ivan Mijić, obojica ranjeni pri obavljanju posla. Ivan Mijić je, kaže Hodak, “dobio u pluća i debelo meso, a ja sam samo otresao prašinu i odvezao ga u bolnicu”.
– On je baš teško stradao. Danas je predavač u Zagrebu na diplomatskoj školi, završio je četiri fakulteta i ponosan sam što sam prijatelj s takvim čovjekom – istaknuo je Hodak.
Tehničara je, dodaje nam Ivica Azenić, u Vukovaru i Borovu Naselju bilo 22, a s njima su bila i tri poštara. I cijelo vrijeme morali su biti mobilni. S vremenom su na brojne situacije koje su se oko njih događale i otupjeli. Gledali su samo kako što prije završiti posao koji im je dodijeljen. Inače, fizičke linije s Osijekom presječene su 18. rujna 1991.
Čitav tekst pročitajte klikom ovdje
Izvor: Jutarnji List
