Hana Tintor: Portfolio je danas važniji od diplome

Svojim poslovnim priručnikom „Kuharica prezentacija“ Luka Krejči unio je svježinu na područje poslovne literature jer je publika trenutno reagirala “Kuharica“ je postala jedan od najčitanijih poslovnih priručnika u ljetnoj sezoni, iako se ljeti poslovni priručnici rjeđe čitaju.

Budući da se Luka Krejči bavi treningom poslovnih prezentacija, na kojem korigira polaznike u najčešćim greškama u prezentacijama, njegova „Kuharica“ osvještava loše navike i upućuje na razmišljanje i praktičnost, umjesto na pravila i ukorijenjene predrasude. Pokazuje to već sama naslovnica na kojoj je prezentacija pred publikom koja se dosađuje, uz napomenu – Ovo ne mora biti vaša prezentacija! Popularnosti „Kuharice prezentacija“ zacijelo su pridonijele komunikativne ilustracije mlade ilustratorice Hane Tintor, koje u maniri karikature prikazuju poslovne situacije i razne načine prezentiranja.

Hana Tintor rođena je u Zagrebu 1992. godine i nakon završene umjetničke gimnazije upisuje Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, smjer vizualne komunikacije. Bavila se lutkarstvom Diplomirala je 2016. godine, a godine 2018. završila je MA Illustration and Book arts na Cambrige School of Art u Cambridgeu. Za vrijeme školovanja bavila se lutkarstvom u Zagrebačkom kazalištu mladih, a u Cambridgeu otkriva interes prema storytellingu i animaciji te crta prvi autorski animirani film „More misli“ (HAVC, 2019.). Radi kao freeelance ilustrator u svom ateljeu i kao animator i autor u Jadranskoj Animaciji. Održala je na više skupnih i samostalnih izložbi.

S Hanom Tintor razgovaramo o ulasku u poslovni svijet kroz „Kuharicu prezentacija“, publici njezinih crteža, o izboru zahtjevnih visokoškolskih programa koje je završila te o odnosu žena i muškaraca u animaciji i ilustraciji.

Ilustrirali ste „Kuharicu prezentacija“ koju je napisao Luka Krejči, a Vaše duhovite karikature privlače pažnju i pozivaju na čitanje teksta. Kako je došlo do suradnje s Lukom Krejčijem na „Kuharici prezentacija“?

Luka je vidio jednu od slikovnica koju sam ilustrirala, Moja baka ne zna tko sam (Iva B. Haydon) pa me nakon toga odlučio kontaktirati. Tako sam barem ja čula

Poslao mi je mail u kojem je napisao o čemu se radi i što treba. Crtati duhovite stripove za knjigu o biznisu nikad prije nisam radila, a zadatak mi se svidio pa nije bilo puno nedoumice. Dobila sam dojam da je to projekt pun entuzijazma i ljubavi prema prenošenju znanja – i nisam se prevarila.

Luka je tražio i nekoga za prijelom, a moj dečko Marko je grafički dizajner. To nam je prva veća suradnja, a kako živimo zajedno, onda je Lukina knjiga postao projekt koji

bismo radili vikendima, nakon posla, u kafiću na kavi… Bio nam je razbibriga od drugih poslova i užitak za raditi. To, naravno, ne bi bilo tako da Luka nije bio toliko otvoren za nove ideje, strpljiv i pun povjerenja!

Što je karikatura dodala prezentacijama, a što prezentacija karikaturama u „Kuharici prezentacija“?

Mislim da su stripovi u Kuharici prezentacija približili ovu temu široj publici. Smatram da kada većina ljudi čuje biznis knjiga, pomisli na nešto barem malo dosadno i suhoparno. Mogu iz prve ruke reći da se u malom svijetu moje struke zazire od takvih knjiga. Međutim, Luka se bavi temom koja je važna u svakodnevnici i za svaku profesiju i/ili hobi. On ju teoretizira, provlači, kroz poslovnu prizmu, ali jezikom koji je razumljiv svakome. Primjere primjena vještina prezentiranja prikazuje kroz prijateljske i partnerske odnose, kuhanje, pospremanje – aktivnosti koje poznaje svatko od nas. Upravo je to prikazano stripom.

Likovi u knjizi su dvoje mladih muškaraca i dvije mlade žene i cilj mi je bio da se s njima i njihovim odnosima većina ljudi može poistovjetiti. Tako smo ovu temu, za još malo, približili publici.

Kojoj se publici obraća „Kuharica prezentacija“ opremljena Vašim karikaturama? Ženama, muškarcima, mladima, starijima? Razmišljate li o publici dok crtate karikature? Koja publika najbolje reagira na Vaše crteže?

Kada sam dizajnirala likove za „Kuharicu prezentacija“, Luka mi je rekao da se obraćamo mladim ljudima koji rade u firmama. Mladi, poslovni ljudi.

Bilo je smiješno jer ja, freelance ilustratorica koja je tada radila iz kućnog studija, nisam imala pojma kako izgledaju mladi poslovni ljudi u firmama, hahah!

Međutim, sada kada je knjiga gotova, mislim da smo ju napravili za puno širu publiku. Rekla bih da je „Kuharica prezentacija“ knjiga za svakoga tko želi znati kako komunicirati ideje i prevesti ih u vizualni jezik. Ne bih rekla da je korisna samo ljudima koji rade, već i studentima. Svima koji žele na razumljiv i zabavan način naučiti kako prezentirati.

Razmišljati o publici za koju crtam mi je jedna od najvažnijih stavki kreativnog procesa. Misliti na ciljanu skupinu i istražiti ju, je nešto što obliku jezik i vizual, ali to ne znači da će se rezultat nužno ograničiti samo na tu publiku.

Na moj rad najviše i najbolje reagiraju većinom žene. No ne bih pogađala dob, sigurno bih fulala. Na socijalnim mrežama je više mladih, ali imala sam puno prilika dobiti vrlo pozitivan feedback žena koje su generacije mojih roditelja, ali i bake. Mislim da je to zato što se nerijetko bavim ženskim temama i razgovorima. Takvi crteži nose nešto univerzalno i iskreno, nešto što nema rok ili fazu trajanja.

Završili ste Studij dizajna u Zagrebu i Cambridge School of Art. Zašto ste izabrali takvu edukaciju i kada ste se odlučili za crtanje i dizajn kao životni poziv? Gdje možete očekivati posao ili angažman sa svojim diplomama? Kakva je perspektiva u Zagrebu, a kakva u inozemstvu?

Da crtanje može biti posao, tj. da postoji ilustracija, zapravo sam saznala krajem srednje škole, tijekom priprema za faks, proučavajući Studij dizajna i što sve rade dizajneri. Nekako se nisam mogla zamisliti na ALU, iako uživam u crtanju od kad sam dijete i to mi je oduvijek jedna od najdražih aktivnosti i bivših hobija.

Studiranje dizajna me privuklo jer sam shvatila da mogu raditi nešto vizualno atraktivno, a istovremeno i funkcionalno, nešto što služi ciljanoj publici. To posljednje je još uvijek ono čemu težim sa svakim novim crtežom. Marko nekada kaže kako su moje ilustracije “dizajnirane”, što je, mislim, dobro objašnjenje mog pristupa crtanju.

Dizajnom se ne bavim već neko vrijeme, ali mi je neopisivo drago što sam ga studirala i završila. Kako sam tijekom studija naučila misliti i integrirati ilustraciju u dizajn, nešto je što danas smatram svojom prednošću. Ne smijem zaboraviti reći da me o tome puno naučio i dizajner Vanja Cuculić kada sam bila na praksi u njegovom studiju. Sve se to događalo nekako organski, crtež kao komunikacija mi je dolazio prirodno i logično za većinu projekata na faksu. Dok sam studirala, danima bih radila za faks, a noćima bih crtala za sebe. Stavljala bih crteže na facebook, instagram i behance, bez straha i bez planova. Bilo je dovoljno da se jednoj osobi svidi, da reagira, naruči ilustraciju za rođendan i time “sruši prvu domino pločicu”.

Nisam sigurna koliko su danas mojoj profesiji bitne diplome. Mene nitko nije nešto posebno za njih pitao! Portfolio je mnogo važniji, ali i trud, produktivnost, hrabrost i asertivnost. Neil Gaiman je rekao:

“…but people keep working in a freelance world because their work is good, because they are easy to get along with and because they deliver the work on time.

And you don’t even need all three! Two out of three is fine. People will tolerate how unpleasant you are if your work is good and you deliver it on time. People will forgive the lateness of your work if it is good and they like you. And you don’t have to be as good as everyone else if you’re on time and it’s always a pleasure to hear from you.”

Ilustraciju primjenjujem na različite medije i to me veseli, a repetitivnost me umara. Činjenica je da u Zagrebu, odnosno Hrvatskoj, još uvijek ne postoji toliki prostor za ilustratore kakav postoji u inozemstvu. Još uvijek se ilustraciju stavlja u kutiju sa slikovnicama, iako ipak određeni brandovi u određenim nišama hrabro uključuju ilustraciju u vlastite vizuale. Kako kao država kasnimo sa svime, u usporedbi s Europom, onda valjda ni ovo nije neobično. Ja radim na tome da što više radim sa

stranim klijentima, i to ne zbog nekih velikih novaca ili slave, već zbog izazova zadatka, ugodne komunikacije i redovite isplate.

Posljednjih godina žene su sve brojnije na tradicionalno muškom terenu karikature i ilustracije. Tisja Kljaković Braić i Mihaela Erceg vode dugoročne projekte koji zahtijevaju visoku produkciju. Kako objašnjavate takvu ubrzanu afirmaciju ilustratorica?

Nisam sigurna može li se na temelju dva primjera umjetnica moći reći da je došlo do ubrzane afirmacije žena u ilustraciji u Hrvatskoj, a iskreno ne znam niti kako je igdje drugdje. U animaciji su, na primjer, škole svugdje prepune mladih žena, ali u praksi su u studijima zaposleni, kao direktori animacije, većinom muškarci. Sigurna sam da ako u Hrvatskoj stavite na jednu hrpu muškarce koji se bave stripom ili karikaturom, a na drugu žene, da će prva biti puno veća.

Osobno me to ne obeshrabruje. Ljuti me, naravno, jer činjenica da je žena manje plaćena ili nije angažirana jer je žena, nema veze sa zdravom pameću. Tako da radim najbolje što mogu i hrabro pokazujem što radim. To je jedini način koji mi pada na pamet, a da tereni prestani biti muški ili ženski i postanu više inkluzivni, bez obzira na izgled, spol, rod, itd.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar