Građanska svijest u Švedskoj: “Ja sam taj koji plaća političare i ne vidim razloga da im pružim luksuzni život”
Ja sam taj koji plaća političare”, kaže Joakim Holm, švedski državljanin. “I ne vidim razloga da im pružim luksuzni život.”
Ovo može zvučati čudno ljudima koji žive u drugim zemljama, ali Švedska ne nudi nikakav luksuz ili povlastice svojim političarima. Bez službenih automobila ili privatnih vozača, švedski ministri i parlamentarci putuju u prepunim autobusima i vozovima, baš kao i građani koje zastupaju.
Bez prava na zastupnički imunitet, njima se može suditi na sudu kao i svakoj drugoj osobi. Bez tajnika na vratima, uredi parlamentaraca manje su od 8 kvadratnih metara.
Političari koji se usude da potroše javni novac na taksi putovanja, umjesto da se voze vozom, završavaju na naslovnicama novina. Čak i predsjednik parlamenta dobija karticu za korištenje javnog prijevoza. Samo premijer ima pravo na trajno korištenje automobila i osobno osiguranje .
Švedski parlamentarci žive u malim stanovima u glavnom gradu, gdje peru i peglaju vlastitu odjeću u praonicama rublja. To se može činiti skromnim za tako istaknute ljude, ali zapravo je puno bolje nego što je nekad bilo.
Sve do kraja 1980-ih, svi parlamentarci su spavali na krevetu u svojim kancelarijama.
Niko u javnom životu ne zarađuje veliku plaću: plaća za članove Riksdaga (parlamenta) je oko dva puta veća od plaće učitelja osnovne škole.
Na općinskom nivou, svaka želja za zapošljavanjem u politici mogla bi biti protumačena kao slučaj koji zahtijeva psihološku procjenu: jer švedski općinski duznosnici ne zarađuju ni plaću, niti imaju pravo na ured, a rade volonterski od kuće.
Iskustvo Švedske ruši nerazumnu ideju da političarima treba dati poštovanje kao prema višoj kasti, koju čine dame i gospoda koji su slavniji od prosječnog građanina i stoga zaslužuju gotovo božansko pravo na beneficije i privilegije, ocjenjuje Buka magazin.
To je nacija koja svoje vladine službenike i političke predstavnike tretira kao obične građane. Društvo koje je ukinulo korištenje formalnih zamjenica šezdesetih godina i gdje se svi nazivaju “ti”. Jer, prema švedskom sistemu vrijednosti, niko nije iznad drugih.
Još se sjećam čudnog osjećaja kada sam svjedočio izvanzemaljskom fenomenu – kada sam vidio švedskog ministra vanjskih poslova i premijera koji guraju kolica za kupovinu u supermarketu u Stokholmu. Ili gradonačelnika Stokholma kako stoji u redu na autobusnoj stanici. Ili predsjednika Parlamenta koji sjedi u metrou, piše Claudia Wallin.
Bez velikih društvenih nejednakosti, Švedska je nesumnjivo sigurnija i manje nasilna zemlja, gdje političari i građani obično ne moraju da putuju u neprobojnim automobilima. Ali, što je još važnije, ovo je društvo koje bira političare koji moraju biti u kontaktu sa svakodnevnim problemima građana. Političarima nije dopušteno da svoje osobne interese stavljaju ispred općih, u društvu koje pokazuje da se politička moć može ostvariti unutar granica pristojnosti.
U pravosudnom sistemu logika je ista: nema sudaca koji imaju pravo na službena vozila,tajnice ili povlastice.
Oni koji su na vlasti mogu biti pozvani na odgovornost, a sve informacije moraju biti dostupne javnosti: švedska otvorenost odražava se u samoj transparentnosti političke moći, koja se prati putem najstarijeg zakona o transparentnosti na svijetu. Godine 1766. javni pristup službenim vladinim dokumentima postao je ustavno pravo za sve građane, sadržano u posebnom poglavlju Zakona o slobodi medija u Švedskoj.
U Švedskoj je u svakom trenutku moguće pratiti izdatke ministara, predstavnika i sudija; pročitati prijavu premijera o porezu na dohodak; provjeriti troškove povjerenika nacionalne policije ili vrhovnog komandanta oružanih snaga; pratiti kako javne agencije troše porez; i pratiti postupke, prijedloge i službene odluke koje donose vlasti bilo kojeg nivoa vlasti.
Jedan od najznačajnijih političkih skandala u zemlji dogodio se 1990-ih. Potpredsjednica vlade, Mona Sahlin, kupila je čokoladu, pelene i neke druge osobne predmete s kreditnom karticom Vlade i skupo je platila za to: izgubila je posao. Skandal se pojavio u analima švedske politike kao slučaja Toblerone.
U nešto više od 100 godina, Švedska se pretvorila iz siromašnog, poljoprivrednog društva u jednu od najbogatijih, socijalno najpravednijih i najmanje korumpiranih zemalja u svijetu, gdje niko nije iznad drugih, zaključuje autorica.
Izvor: Investitor.me
