Filip Šimunović: Znanost je najbolje što imamo, ali sigurno nije nepogrešiva
Insajderski roman o liječničkom pozivu, dramama u kirurškim dvoranama i korupciji u znanosti Filip Šimunović objavio je kada je epidemija bila na vrhuncu – sredinom prošle godine. U Šimunovićevu romanu Hoffenburg glavni je lik mladi specijalizant kirurgije iz Splita, koji radi u prestižnoj njemačkoj klinici u međunarodnom timu svjetskog ugleda. Nimalo romantično, Šimunović je opisao uvjete rada, smještaja i prehrane u studentskom kampusu u kojem su smješteni specijalizanti, odnose među kolegama liječnicima, podmetanja i krađe znanstvenih radova za koje počinitelji često nikada ne budu kažnjeni. No, iznad svega, Hoffenburg pokazuje zanos, požrtvovnost i lojalnost medicini, koju dijele svi okupljeni kirurzi pristigli iz različitih krajeva svijeta, bez obzira na osobne motive, prestiž i želju za napredovanjem.
U stvarnom životu prim. dr. Filip Šimunović također je odrastao u Splitu i radi u Njemačkoj, u Freiburgu u jednoj kirurškoj klinici. Budući da je epidemija usmjerila pažnju javnosti na liječnike, njihovu stručnost, edukaciju i dobronamjernost, s prim. dr. Filipom Šimunovićem razgovaramo o nepovjerenju u liječnike u Hrvatskoj i u Njemačkoj, o promjenama koje je donijela epidemija, o zahtjevnom školovanju koje se očekuje od liječnika i nakon završetka fakulteta te o organizaciji slobodnog vremena.
Kao liječnik s iskustvom rada u klinikama u Njemačkoj i SAD-u, kako komentirate nepovjerenje u liječnike i u cjepivo protiv virusa COVID-19 koje vlada u Hrvatskoj? Kakve su reakcije na cijepljenje u Njemačkoj, gdje živite?
Hvala na pitanju, ali jeste li uistinu sigurni da svijetu treba još jedno mišljenje o toj temi? Šalim se, rado ću vam reći što mislim. Nepovjerenje u cjepivo je problem, i u Njemačkoj, i u Hrvatskoj. Meni se čini da je korijen problema u nekritičnom odnosu prema znanosti. Većina ljudi ima nekritično pozitivan odnos i vjeruje da će cijepljenje i mjere udaljavanja dovesti do kraja epidemije. Na radiju se svaki dan religiozno nabrajaju epidemiološke brojke koje nitko ne razumije. Te mjere, i ti epidemiološki podaci, dugoročno će dovesti do uspjeha, odnosno nemamo drugih metoda u borbi protiv virusa. Ali u svakodnevnom životu stvari nisu tako jednostavne. Znanstvenici rade s pretpostavkama i vjerojatnostima, i ne posjeduju apsolutno znanje. Mogu pogriješiti, a čak i ako ne pogriješe, stalno se mogu dogoditi nove stvari, kao što su virusne varijante. Zato javnost mora shvatiti da je znanost najbolje što imamo, ali da sigurno nije nepogrešiva.
S druge su strane ljudi koji su nekritično nepovjerljivi. Oni podliježu nekoj od brojnih teorija zavjere, a racionalni argumenti i stroge mjere ne pomažu da se razbije taj mehanizam razmišljanja. Što su mjere strože, oni osjećaju da su više u pravu. Mislim da bi vlade bile uspješnije kada bi istražile uzroke njihovog nepovjerenja: to može biti strah, depresija, nedostatak obrazovanja ili, što je naročito opasno, možda su žrtve propagande neke političke struje koja instrumentalizira narativ zavjere. Na primjer, u SAD-u se antivakseri povezuju s republikancima, patriotizmom, slobodom nošenja oružja, „izdajom“ od trenutne vlade… Te stvari nemaju nikakve veze jedna s drugom, ali emotivno, nekako, zajedno „funkcioniraju.“ Kada bi se našli korijeni nekih od razloga za odbijanje cijepljenja, moglo bi se neke od njih (pre)obrazovati. Najradikalniji bi ostali radikalni, ali mnogi bi se pokolebali.
Neko vrijeme me je to zanimalo, pa sam čitao sam članke o psihologiji ljudi koji vjeruju u urote. Onda sam napisao kratku priču u kojoj sam pokušao portretirati takvog čovjeka. Nije loše ispala. Može se ovdje pronaći:
“Kvaka”: Filip Šimunović | Baltazar i epidemija – 1 dio (casopiskvaka.com.hr)
Kao kirurg u Njemačkoj, kako ste se prilagodili radu u uvjetima epidemije? Koje su promjene uvedene, koliko su učinkovite i kako su ih prihvatili pacijenti, liječnici i osoblje?
Mnogo je promjena, a najgore od svega je što nemamo operacijske kapacitete. Anesteziolozi su zauzeti na intenzivnoj njezi i ne mogu nam raditi anesteziju. A mnogo je pacijenata koji trebaju operacije…
Uglavnom, ako izuzmemo antivaksere i njima slične, sve se prihvaća bez problema. Nijemci vole pravila i vole ih slijediti.
Liječnica Branka Erdelji-Štivić u recenziji je vašeg romana primijetila da unatoč aferi koju opisujete ne dovodite u pitanje stručnost liječnika i medicinski autoritet. Kakva je stvarna slika medicine koju vidite oko sebe? Primjećujete li korupciju u svojoj okolini?
U roman sam u četiri radna dana jednog odjela ugurao sve konflikte i probleme koje sam doživio te one za koje sam čuo, a nisam ih doživio, a neke sam i izmislio. Svakodnevnica je mnogo dosadnija. Naime velika većina ljudi radi sve najbolje što može za pacijente. Zapravo je odnos liječnik-pacijent jedan od rijetkih odnosa u kojem je interes obje stranke jednak: dobro pacijenta. Kako liječnik može biti motiviran da pacijentu ne bude bolje? Liječnik može biti nesposoban, ili loše obrazovan, ili lijen, ali gotovo je nemoguće da ima drugu motivaciju osim dobrā pacijenta.
U SAD-u i Njemačkoj nema korupcije u smislu da netko uzima novac od pacijenata, ali ima, naročito u znanosti, nepotizma i zakulisnih dogovaranja, i to pogotovo u SAD-u. I mnogo je iskorištavanja mladih ljudi, na način na koji sam opisivao u romanu, a i to je neka vrsta korupcije. Radne uvjete mladih znanstvenika na najboljim sveučilištima opisao sam realno, nisam pretjerao jer nije bilo potrebe. Oni su drama sami po sebi.
Glavni lik u vašem romanu Hoffenburg je Sebastijan Mikulić, mladi splitski liječnik na specijalizaciji u Njemačkoj koji na posao ide na biciklu po jutarnjem mraku, a živi u studentskom kampusu i mašta o beneficijama kakve uživaju stariji liječnici. Kako ste se vi osobno prilagodili fazi specijalizacije u studentskim uvjetima? Što je u tom razdoblju održavalo vaše uvjerenje da zaslužujete priznanje i status i da ćete ga jednom osvojiti?
Kad počne raditi kao specijalizant mladi liječnik počinje primati plaću, i taj novac se onda čini kao bogatstvo. I onda plaća s godinama raste, i nema smisla ni potrebe previše se na nju žaliti. Teže je „izgurati“ da je specijalizant, početnik, iako je već godinama studirao i uopće više nije toliko mlad, na dnu hijerarhije i da je ovisan o svima. I to treba biti tako – jer on (ili ona) uistinu ne zna ništa. Onda radi dan za danom, koncentriran na pojedine zadatke, i ta nemoć i nesposobnost se s godinama počnu mijenjati u nešto drugo. Kada imamo neki veliki cilj pred sobom najviše pomaže uistinu raditi koncentrirano na problemu koji je u tom trenutku pred nama. A to je teško, jer naš mozak žuri naprijed ili nazad, ili maštamo o uspjehu, ili se bojimo neuspjeha… često je nešto drugo u glavi osim onoga na čemu bismo zapravo trebali raditi.
U romanu opisujete međunarodni kirurški tim koji čine kirurzi nadnaravnog znanja i vještina. Jeste li u svojoj kirurškoj karijeri bili u situacijama da ste poželjeli da postoje kirurzi koji znaju sve? Koliko danas ulažete u svoje znanje i kako se usavršavate nakon specijalizacije?
Prije, što se vidi u povijesti medicine, je kult ličnosti pojedinih kirurga bio mnogo važniji nego danas. Prije je u medicini bilo legendarnih ljudi. Danas toga više nema, sve se odvija u uhodanom sustavu, zahvati su standardizirani, sigurni, nema herojstva. I dobro da je to tako, od toga profitiraju pacijenti. Nitko ne zna što je bilo s pacijentima tih hrabrih kirurških kauboja. Ali su meni ti stari legendarni kirurzi simpatični, a i takav jedan je, priznat ćete, mnogo prikladniji kao literarni lik nego jedan disciplinirani administrativac.
Što se mene tiče, ja i dalje radim na sveučilišnoj bolnici, tako da stalno pišem znanstvene radove, idem na kongrese i u kontaktu sam s mnogo kolega. Liječim komplicirane slučajeve i mnogo učim od pacijenata.
U romanu Hoffenburg jednu od upečatljivih sporednih uloga ima glazba, budući da je otac glavnog lika glazbenik, a i Sebastijan gitaru drži u kutu sobe. Koliko vam liječnička profesija dopušta bavljenje hobijima? Koliko imate slobodnog vremena i čime se, osim pisanjem, bavite rekreativno?
Da, i ja sam svirao gitaru, sada se to ne može nazvati sviranjem. Iako više ne sviram, glazba ima važnu ulogu u mom životu. Pored obitelji, povremenog sporta, pisanja i čitanja, ne ostane mnogo slobodnog vremena. U zadnje vrijeme pokušavam se baviti filozofijom. Mislio sam da će mi to pomoći u pisanju, pa ćemo vidjeti što će od biti toga…
Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
