DVOTOČKA, FESTIVAL ŽANROVA – Nataša Turkalj: I riječ je dodir

Helena voli svog Igora i voli nositi večernje haljine bez donjeg rublja. Ali Helena nije uvijek bila takva – nosila je samo crne hlače, bijele košulje i niske cipele u kojima je mogla trčati za kriminalcima. Jer Helena je bila stroga policajka koja se posvećivala poslu bez ostatka, bježeći od vlastitih trauma.

Drugi ljubavni roman nepunih pola godine nakon prvoga objavila je Nataša Turkalj i time pokazala da se ozbiljno namjerava baviti pisanjem. Njezin prvijenac „Moja savršena nevolja“ tek osvaja publiku, ali poduzetna spisateljica već je plasirala novi roman – „Moć žene“. Dok se u romanu „Moja savršena nevolja“ bavi parom mladih nasljednika hrvatskih tvrtki i njihovim karijerama, u romanu „Moć žene“ uputila se izvan Hrvatske, na Mauricijus, a zatim na Siciliju, dajući svojim junacima dovoljno prostora da otkriju što žele. Jer u svojim romanima Nataša Turkalj osvaja slobodu u poslu, u ljubavi i u odnosu. Svjesna da mašta nema ograničenja, poduzima hedonistička putovanja i iskušenja u kojima testira iskrenost i emocije svojih junaka.

U povodu festivala žanrova Dvotočka, na kojem predstavlja svoj novi roman „Moć žene“, s Natašom Turkalj razgovaramo o junacima njezinih romana, o junakinjama koje se zbog posla odriču sebe i snazi koja im treba da se opet pronađu, o važnosti erotike u životu i u romanima te o slobodi koju osvaja čitajući i pišući.

Nakon dobro prihvaćenog prvijenca „Moja savršena nevolja“, vrlo brzo napisali ste i drugi roman „Moć žene“. Koji je razlog tako intenzivne produkcije? Kada pišete i gdje nalazite inspiraciju?

Roman „Moja savršena nevolja“ je napisan puno prije nego je došla do izdavača, nekoliko mjeseci je stajala u zraku, a tek onda išla na prepoznavanje struke. Pišem u večernjim satima, vikendom, rano ujutro. Nemam točno vrijeme kada pišem. Inspiraciju pronalazim u sebi, imam nekad osjećaj da zapravo ona mene pronađe, a ne ja nju – teško je to objasniti. Ne želim gušiti svoju inspiraciju kada ona ima potrebu da izađe van, pa to bi bilo kobno za sve one koji rado čitaju moja slova i po mene samu. Lijepo je pisati emocijama, još je ljepše te iste emocije prenositi na druge.

U romanu „Moć žene“ glavni lik je djevojka koja se zbog traume u djetinjstvu posvećuje policijskom poslu žrtvujući svoju ženstvenost, ali u krizi kroz koju prolazi shvaća da želi drukčije živjeti. Tko se može prepoznati u tom romanu? Gdje oko sebe vidite žene koje se zbog profesije odriču sebe?

Svi smo mi protkani nekom vrste traume koja nas je usmjerila negdje, možda nismo svjesni da je to tako. Helenu je usmjerila tragedija u vrijeme razvoja djevojčice u ženu. Policijski posao je za nju bio zapravo odricanje svega ženstvenog, a sa druge strane zadovoljavanje pravde. Stavljajući kriminalce iza rešetaka zapravo je svoje rane održavala živima.

Znam mnoge žene koje su se zbog profesije odrekle sebe, ne trebam daleko ići – dovoljno se pogledam u ogledalo. Cijeli život se bavim ekonomijom, kao da na neki način posvećujem život materijalnom. Natjeravanjem novaca i mukotrpnim radom, sve ove godine, zapravo nisam nikada uopće pričala o sebi, svojoj potrebi za pisanjem. Samo nekolicina vrlo, vrlo bliskih prijateljica je znala je pisanje moja ljubav. Moje pisanje je zapravo moje Ja.

U oba svoja romana opisujete muškarce pune razumijevanja i strpljenja, koji djevojci pružaju oslonac. Zašto opisujete idealne muškarce? Nudite li čitateljicama iluziju o idealnom muškarcu da bi se utješile ili da bi postale svjesne svojih želja? Kako muškarci reagiraju na ideale koje opisujete?

Ljudski je poštivati ženu – zar je to stvar ideala? Ljudski je poštivati sve oko sebe, a kamoli ženu koju voliš. Muškarac ženi treba biti oslonac, kao i ona njemu. To je sinergija koja traje i održava se, sve ostalo se raskida tempom koji dođe sam od sebe, kad-tad. Nudim jednu svijest o tome što zapravo mi zaslužujemo, nudim jednu sliku muškarca koji je apsolutna podrška i zaštitnik, nudim zapravo sliku koja bi tako trebala izgledati svima. Muškarci reagiraju ovisno koji muškarci, neki objeručke prihvaćaju opisane karakteristike i pronalaze se u njima, a neki kao i obično se oglušuju na pročitano braneći se da su pročitali, a zapravo nisu. Ne žele stvarno pročitati jer to smatraju bezveznim štivom pod perom jedne žene uz parolu: što bih ona znala, kao: „Ah, te žene“. Što je naravno pogrešno, ljubavni romani su zapravo veliki priručnik muškarcima, upute kako rukovati sa ženom i kako doprijeti do njenih najsitnijih intimnosti. Muškarci u mojim romanima otvoreno pokazuju emociju, izgovaraju je, pišu je na svoj način i to je uistinu vrlo privlačno. Tu zapravo žena polaže muškarcu u ruke samu sebe. Emocije treba jasno i glasno izražavati i osjećati, a tada nas nose.

Erotika je neizbježan dio vaših romana i vaše junakinje otvoreno se dive tijelu svog muškarca i predaju se osjećajima. Zašto otvoreno pišete o erotici? Koliko je kod nas erotika važna u za svakodnevni život? Koliko je važna mladima, a koliko u srednjoj dobi?

Erotika je kao najfinija svila, sa njom se rukuje nježno i sa izrazitom pažnjom, erotika je vrh svake emocije emocija, ona je ono nešto što diže raspoloženje i ljubavi daje plamen koji gori. Pa to su predivni osjećaji! Evo sad vidim erotsku scenu Igora i Helene. Erotici treba težiti, o erotici treba što više pisati, to treba biti sastavni dio svakog bića na planetu. Kad je nešto lijepo i kada godi to se može vrlo lijepo izraziti i prenijeti na čitatelja. Znate kako kažu – i riječ je dodir. Svi otkriju erotske čari, samo je pitanje vremena kada i na koji način će se izraziti. Od svega što nas okružuje, ona je jedina čista čovjekova priroda, nastala od muškarca i žene.

U romanu „Moja savršena nevolja“ bavili ste se hrvatskim tvrtkama i njihovim kontaktima u inozemstvu, a u romanu „Moć žene“ putujete na Mauricijus i na Siciliju. Koliko vama romani koje pišete zadovoljavaju potrebu za putovanjima i slobodom?

Pa zar hrvatski građani ne putuju? Svi putuju i traže neko utočište. Moji likovi su se pronašli na predivnom otoku, može se on zvat Mauricius, a može i Lastovo – manje je bitno, ali inspiracija me odvela kuda je ona htjela. Možda je bježala iz Hrvatske jer ju je za nju vezalo sve bolno, to prepuštam mašti čitateljima.

Hrvatska je uvijek temelj jer sam ja Hrvatica, korijeni su hrvatski, ne mogu pisati iz druge perspektive. U svojim romanima stalno putujem, putujem i kad pišem i kada ih stvaram u podsvijesti negdje. Ta moja putovanja perom po papiru čine me slobodnom, tamo mašti puštam na volju, plutam po najljepšim morima i snivam najljepše sne. Tamo je sve moguće i moja sloboda je potpuno neograničena.

Inače sam veliki ljubitelj putovanja, ali me na žalost okolnosti sprječavaju u tome, pretežno su zadnjih nekoliko godina to poslovna putovanja. .

Čitajući sam uvijek osjećala veliku slobodu, a pišući još veću!

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar