DVOTOČKA, FESTIVAL ŽANROVA – Jan Bolić: Na svijet iz „Štakora“ ne smijemo ostati ravnodušni

Kao autor kriminalističkih romana i priručnika, Jan Bolić sudjelovao je u dvije rasprave svojim odgovorima na pitanja. Dan prije festivala Jan je morao otkazati svoj put u Zagreb, no njegovi su odgovori, koje je čitao Miro Morović, bili dio programa festivala i predstavljene su dvije Janove knjige – kriminalistički roman „Štakori“ i ispovjedna proza „Život koji želiš živjeti“.

Krimić „Štakori je mračan, naturalistički roman koji prikazuje podzemlje Rijeke kojim vladaju dileri droge, makroi i – policajci. John Monroe, Janov policijski inspektor kojeg je publika upoznala u romanu „Težina stvarnosti“, došao je u Rijeku i rješava slučaj ubojstva djevojke koja se bavila prostitucijom. Počinitelj je jak muškarac u najboljim godinama – a takvih je u Rijeci mnogo. Jan Bolić pokazao je u svom romanu mračnu stranu lučkog grada u koji stiže droga, mladost je neobuzdana u noćnim provodima, noćni klubovi rade za svoj interes, a korumpirani policajci smiju sve.

U povodu festivala žanrova s Janom Bolićem razgovaramo o njegovom novom romanu „Štakori“ i osvještavanju negativnih pojava u velikom gradu, o kriminalističkom žanru i o inspiraciji iz stvarnog života. Jan je prokomentirao i uspjeh svoje ispovjedne proze „Život koji želiš živjeti“ i najavio kakav će biti njegov sljedeći projekt koji priprema.

Roman „Štakori“ predstavlja izvrsnu analizu društvenih pojava poput korupcije i nepotizma, ali i komentar na nepristojno, mada legalno, ponašanje ljudi čiji bi moralni profil morao biti uzoran. Te su činjenice svima poznate, pa me zanima zbog čega se roman bavi tim problemima ? Je li možda u primisli želja za osvještavanjem zbivanja oko nas, jer je navodno, samo izgovorena riječ učinkovita?

Roman se bavim stvarima koje su, nažalost, prisutne oko nas, u društvu, u državi. Ako samo malo pogledamo društvo u kojem živimo, vidjet ćemo da su sve te stvari duboko ukorijenjene u našem društvu. Jer svijet u kojem žive likovi iz Štakora uistinu je prisutan među nama. Imamo korupciju, ona je gotovo prisutna u svim granama sustava. Zato sam i napisao da se širi kao virus.

Šef policije koji sve može i nitko mu ne može ništa, zar to nije prisutno kod nas? Je, naravno. A na to sam želio ukazati. Na to ne smijemo ostati ravnodušni. Želio sam potaknuti čitatelje na razmišljanje. Na njihove odluke. I, da, mislim da je izgovorena riječ učinkovita. Svaka riječ nosi svoju težinu.

Kriminalistički roman je odličan način da se kroz dinamičnu priču ukaže na pojave koje možda nisu „ s one strane zakona“ ali su neupitno negativne. Je li to razlog da je priča smještena unutar tog  žanra?

Da, zapravo, prvi razlog je to što sam pisao roman kao neki nastavak prvog romana o inspektoru Johnu, a drugi roman, vidjet ćete ako ste čitali prvi, „Štakori“ su sasvim drugačiji od prvog. Želio sam stvoriti priču da nije vezana uz prvi roman.

A drugi je razlog to što volim krimiće, pogotovo skandinavske jer se bave upravo društvenim pitanjima kroz kriminalističku priču.

Roman „Štakori“ je smješten u Rijeku koja je vrlo precizno i zanimljivo opisana – slučajno poznajem područje oko ulice J. P. Kamova. Je li realizam u opisa gradskih lokacija u vezi s konkretnim likovima, mada takve ljude nalazimo u svakoj sredini, odnosno mogu li Riječani u romanu doslovce prepoznati ljude o kojima se govori?

Gotovo sve lokacije su točno opisane, ali ipak ima nešto što nije zaista tamo fizički. Jedan bar više ne postoji, bar „Night“ i bar „Tempo“, nema ih više. Jedan je propao, zvao se Capitano, a drugi još postoji ali ima drugo ime. Još ima sitnih stvari koje ne postoje, ali uglavnom lokacije su te.

Ovo je fikcija, ali ako netko prepozna likove ili sebe, znači da je knjiga dobra. Jer kada stvaram likove, stvaram ih da budu stvarni. Baš poput vas ili mene. 

Je li odabir „došljaka“ za glavni lik potreba za „objektivnim“ okom ili je izbor Johna  Monroea poveznica s prethodnim romanom „Težina stvarnosti“?

Prvo je bila poveznica, ali sam htio napisati kao da nije poveznica, no ostavio sam još neke stvari iz Johnovog života u Americi. Kasnije sam shvatio da je bolje što je John neutralan stigao raditi u leglo korupcije.

Ali onda sam Johna više opteretio, jer nije mogao vjerovati ljudima koji su radili s njim.

Kako ste zadovoljni uspjehom knjige „Život koji želiš živjeti“? 

Jako sam zadovoljan. Nisam mislio da će biti tako prihvaćena. Sretan sam zbog toga i nadam se da služi ono za što je napisana. A to je da bude svima poticaj za sretniji i zahvalniji život.

Dokazali ste da se fokusom na svoje jake strane doista mogu pomicati planine i u knjizi opisali svoje iskustvo. Kako ste znali da je ta poruka potrebna publici?

Nisam znao. Ja pišem o onome što volim. Što me zanima. A volim pisati o životu. O vlastitom životu. I mislim da je to moja misija. Da govorim o vlastitom životu koji je prepun fizičkog ograničenja, ali da to nije prepreka za živjeti svoje snove i ostvariti sve ono što želim.

Dosad ste objavili, nakon poezije, krimić, ispovjednu prozu, pa opet krimić. Hoće li sljedeća knjiga biti opet ispovjedna proza? 

Mislim da hoće. Jer već nešto pišem. Mislim da će biti nešto kao „Život koji želiš živjeti“. Međutim, pomalo. Ne žurim sada nikamo.

Razgovarale Olga Vujović i Sandra Pocrnić Mlakar