DVOTOČKA, FESTIVAL HRVATSKIH PISACA ŽANROVA – Lea Brezar: Pisana riječ otvara nove putove i proširuje svijest

Lea Brezar dolazi na festival Dvotočka u dvostrukoj ulozi – promovira svoj roman Godina Štakora, a kao autorica tri psihološka priručnika govorit će i o utjecaju knjiga na prilagodbu. Lea Brezar je vrlo produktivna spisateljica koja je dosad objavila četiri romana – „Superjunakinje“, „Kradljivci sreće“, „Ogledala“ i „Godina Štakora“. Kao i romani, njezina je poezija također aktivna i dobronamjerna, a kako bi poruke iz njezinih pjesama došle do što šire publike vodi projekt „Oda poeziji“ u kojem je svoje pjesme već četiri ljeta zaredom postavlja na City lights plakate na tramvajskim stajalištima. U priručnicima pak daje upute koje ne stanu u pjesme i u romane – prvi je bio naslov „Izvan okvira“ u kojem je objasnila prednost principe dharmičkog menadžmenta, kako ostvariti svoju svrhu pisala je u knjizi „Reci čega se bojiš i ostvari se“, a kako se nositi s porazom u priručniku „Da. I?“.

Vedrina, dobronamjernost, pozitivno razmišljanje i usmjerenost na rješenja osobina su i proze i poezije Lee Brezar. Iako joj nije stran pjesnički zanos i njezina je poezija emotivna i povišenog tona, ostaje čvrsto s nogama na zemlji i prozom naglašava pouku i uputu. Za sebe kaže da je prije svega poduzetnica. Vodi školu Epoha u kojoj se primjenjuje waldorfska metodologija, a otvorila ju je u partnerstvu s Renatom Brekalo. Uz poduzetništvo, vođenje škole i pisanje, studira psihologiju na britanskom Open University.

S Leom Brezar razgovaramo o nužnosti promjene, porukama njezina romana Godina Štakora i odnosu prema mladima, o studiju psihologije i o školi Epoha u kojoj izravno djeluje na mlade generacije.

Nove okolnosti zbog epidemije prisilile su protagoniste Godine Štakora na promjene koje su dugo izbjegavali, a roman je inspiriran 2020. godinom, epidemijom, neizvjesnošću i strahom i sukobima. Kako ste došli na ideju za roman u kojem biste objasnili potrebu za promjenom načina razmišljanja i odnosa prema drugima i prema prirodi?

Moje su sve dosadašnje knjige usmjerene na promjenu. Mislim da njeno vrijeme dolazi i postajemo sve svjesniji da se razvija kultura promjene. Stari obrasci ne funkcioniraju, korona nas je sve iznenadila, poljuljala nas je i izazvala nam vrijednosti. Čime se braniti ako ne promjenom? Vrijeme je za preuzeti odgovornost nad svime što živimo i napraviti iskorak, usmjereni na brigu o djeci, obrazovanju i okolišu. Tu ulogu širenja kulture promjene svakako imaju mediji, ali i društvene mreže. Svaki od nas svojevrstan je ambasador promjene pa nas sve pozivam na to da obratimo pažnju kakvu kulturu promjene promoviramo.

Jedan od likova u Godini Štakora je vrlo uspješan muškarac koji se našao pred zidom, a na promociji romana spomenuli ste kako je on personifikacija Hrvatske. On je prihvatio nužnost promjene, a možemo li je mi prihvatiti? Jesu li odnosi prema drugima ključ promjene odnosa prema svijetu i prirodi?

U Hrvatskoj, nažalost, ta promjena dolazi sporo. Mi kao da ne želimo preuzeti odgovornost i prihvatiti prošlost točno kakva je bila s ciljem da se pomaknemo s mjesta i krenemo naprijed. Moj junak Bernard prolazi osobnu katarzu. Cijeli njegov svijet se srušio do temelja – s trona do pepela. On je personifikacija Hrvatske i zaista vidim da se iza svega nazire nada – uz preuzimanje odgovornosti za sve što činimo. 

Recenzentica Marina Mađarević primijetila je kako ste uvjerljivo opisali anksioznost mladih koji osjećaju da odrasli ne znaju adekvatno reagirati i prilagoditi se. Jesu li mladi prepušteni sami sebi? Tko je najpozvaniji da mladima pomogne u planiranju budućnosti i ostvarivanju vlastitih snova?

Mislim da je današnjim generacijama kudikamo teže ostati svoj, a prvo pronaći sebe u svijetu društvenih mreža. U pandemiji je taj pritisak bio još veći – baš s toga što se današnji mladi ne uspijevaju sačuvati od negativnih vijesti, što su naše generacije zaista mogle. Dnevnik u pola osam mogao si zaobići u širokom luku i ostati samo tinejdžer. U romanu Godina štakora ističem ulogu psihologinje, nastavnice u školi koja ima utjecaj na tinejdžerku Iru i pruža joj podršku u turbulentnom razdoblju 2020. Vjerujem da je uloga obrazovnog sustava svakako važna, posebice u aspektu odgoja, a da bi mogli biti učinkoviti u toj pomoći, sustav se mora mijenjati.

Godina 2020., koja je bila inspiracija za roman, bila je tek početak, zahtjevne godine se nastavljaju. Mogu li mediji pomoći? Bi li bilo lakše kad bi potreba za promjenom načina razmišljanja bila naglašenija u javnim medijima i prisutnija u svakodnevnoj komunikaciji?

Mediji imaju snažnu ulogu u stvaranju kulture promjene, tu se slažemo. Najveću ulogu imamo mi sami i utjecaj na naše mikro svjetove. Tu je naša moć neograničena, djelovati u promjeni možemo svakodnevno.

U romanu ste optimist i protagonisti se nalaze dvanaest godina kada doznajemo kako su uredili svoje živote. Što u stvarnosti trebamo naučiti za snalaženje u životu u kojem promjene ne možemo predvidjeti?

Držati se za sadašnje trenutke i naći svoja sidrišta. Mjesta, ljude i stvari za koje ćemo se uvijek uhvatiti kad nam bude teško i izazovno. I uvijek, iznova raditi na sebi. Mijenjati što nam ne koristi i ono što nas truje.

Studirate psihologiju na britanskom sveučilištu The Open Univerisity, Milton Keynes – preko interneta, na engleskom, motivirani ste i zadovoljni programom. Kakve mogućnosti otvara studiranje preko weba? Kakvu primjenu psihologije vidite u budućnosti? Kako nam psihologija može pomoći u prilagodbi?

Psihologija je apsolutna podrška našem mentalnom zdravlju – ona je dio nezaobilazne mentalne higijene. U budućnosti, u kojoj ćemo tek otkrivati negativne utjecaje promjena iz 2020 i dalje, smatram da će potreba za psiholozima biti sve veća. The Open University, na kojem sam studentica Psihologije sa savjetovanjem protekle tri godine, ide u korak s vremenom i omogućava da svatko tko želi promjenu bude dio nje – učinili su to na način da su omogućili online studij. Izuzetno važan iskorak u brzom vremenu u kojem plivamo.

Vodite privatnu osnovnu i srednju školu s waldorfskim programom, u kojoj učenici uče iskustveno i imaju profesore koji su im uzori. Tko su učenici škole? Koliko su programom zadovoljni učenici, a koliko roditelji? Kakve su perspektive škole s waldorfskim programom?

Škola Epoha radi prema waldorfskoj pedagogiji i metodologiji, ali prema državnom programu. Naši roditelji su željni drugačijeg obrazovanja za svoje dijete, jednog humanijeg pristupa koji će djecu podržati na način da ih doživljava kao biće s umom, osjećajima i dušom. U takvom poticajnom okruženju djeca puno lakše ostvaruju svoj potencijal.  Naša škola sada broji 46 učenika, a iduće godine naša lista narasla je na 76. Potreba za alternativnim načinom obrazovanja postoji pa nije ni čudno da tako brzo rastemo.

U svojim romanima, a i u pjesmama, ističete poruku i pouku da se može drukčije i da rješenja postoje. Ne precjenjujete li moć knjige? 

Pisana riječ je blagonaklona, otvara nove puteve i proširuje svijest, posebice onda kada je poslana s istim ciljem. Moć učenja je neophodna da bismo živjeli kvalitetnjie, a knjiga je alat koji u tome postaje neizostavna podrška.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar