Domagoj Jakopović Ribafish napisao tekst o teškom gubitku sina: ‘Nikome ne želim da ikada to osjeti’
Zagrebački novinar i kolumnist Domagoj Jakopović Ribafish prvi je put smogao hrabrosti sabrati sve emocije s kojima se nosi od gubitka sina jedinca te za novi broj magazina Gloria napisati tekst kako mu je projekt RokOtok dao snage da dalje živi.
Sjedio sam na krevetu u svojoj sobi s njegovom slikom u rukama. Da život nije fer, to većina ljudi shvati prije ili kasnije, ali da će biti ovoliko užasan, nisam slutio ni u najcrnjim snovima. Moj sin Rok pretprošle je zime, s nepunih 13 godina, napustio ovaj svijet. Ostavio nas je zatečene i izgubljene, sa stotinu pitanja i niti jednim odgovorom. Prošlo je mjesec dana od pogreba, liječnici su mi dali tablete za smirenje, pola mozga pretvorilo se u kašu i učinio sam ono što je po meni bilo najpametnije – otišao sam na kraj svijeta, u Zanzibar, ondje gdje sam mu jednom prilikom obećao da ćemo otputovati kad završi srednju školu. “Tata, je l’ moram maturirati s 5 da odemo na Zanzibar?” nikad neću zaboraviti taj pogled. Zagrlio sam ga i rekao: “Ma sam’ ti maturiraj, ići ćemo na tu tvoju obožavanu hrid (The Rock) na najljepšoj plaži na svijetu”. Na kraju sam otišao – sam. Na dalekom afričkom otoku, koji je tijekom oseke poluotok, na plaži koja definitivno nije kao na slikama, okinuo sam selfie, pogledao u more, pustio suzu i počeo pisati knjigu. Iz mene su izašle naše davne rasprave i razgovori, svađe i priče koje mogu stvoriti samo bistri dječaci i nikad odrasli rastavljeni očevi. Oni koji bi željeli biti i odgajatelji, i prijatelji i partneri u zezanciji, ali i biti strogi i imati kontrolu… Što, zapravo, rijetko uspijeva. Tako je nastala osnova za knjigu “RokOtok”. No završila je u nekom nebitnom folderu na laptopu jer sam se vratio u Zagreb i krenuo naglavačke – u žrvanj posla.
NIKOME NE ŽELIM DA IKADA OSJETI KAKO ŽIVIM POSLJEDNJIH GODINU I POL, PLAČEM NA TOALETU, DOK VOZIM, U KINU… UVIJEK. PROMIŠLJAM JESAM LI TREBAO DRUGAČIJE, MOGAO BOLJE, VIŠE… NI SEKUNDE SE NE MOGU OPUSTITI I BITI STARI BLESAVI RIBA
Radio sam posao koji obožavam, davao sve od sebe, ali nisam imao cilj ni svrhu. I onda sam se jednog jutra, okupan znojem, probudio iz prokleto realističnog sna… Plivao sam uz Roka, blizu prekrasne plaže, a stotine ljudi je na obali i brodovima slavilo, pjevalo, palilo baklje… Bio je to nekakav amalgam između filma “Vatrene kočije”, ranih uspjeha Veljka Rogošića i naših zajedničkih ljetovanja. Naime, kada je Rok krenuo u osnovnu školu, isprintao sam slijepe karte Hrvatske i svijeta te ih nalijepio na zid njegove sobe. Kada bismo “osvojili” novu županiju, otok ili državu, Junior bi je ofarbao šarenim flomićima. Skupili smo pet država, 18 županija i osam otoka. Kad sam tog jutra, još pod dojmom sna, ušao u najprazniju sobu na svijetu i pogledao kartu – kockice su se posložile. Projekt #RokOtok u kojem za Roka plivanjem “spajam” svih 50 nastanjenih hrvatskih otoka te povezujem roditelje, djecu, prirodu, putovanje i avanturu – mogao je započeti.
Nakon toaleta, kave i sklekova, prvo sam, klasično, ideju objavio na Facebooku, na svojevrsnoj oglasnoj ploči moje generacije, koja je u eri naših dida i baba u malim mistima na otocima stajala pokraj pošte ili trgovine. Htio sam da ljudi vide i pomisle da je sve to možda suludo, komplicirano i fizički prenaporno, ali i da shvate da se iza slomljenog, simpatičnog i blesavog klauna skriva ogromna duša, tvrda glava i životni projekt od kojeg će sada teško odustati. I uskoro se desetak prijatelja i poznanika našlo kod mene i krenuli smo stvarati Udrugu RokOtok. Bio je početak travnja, svi su mi govorili nema šanse da isplivam svih 50, da nisam normalan… Uslijedio je sljedeći sastanak na kojem smo se svi isposvađali, ali i počeli kotrljati kamenje… Donesen je plan da se u tri ljeta “osvoji” po 17 otoka. Dogurali smo daleko. Start prve etape je u subotu 6. srpnja s krajnjeg juga Hrvatske, a osim plivanja od otoka do otoka, mnogo je bitniji edukativan dio.
Većina nas previše vremena provodi u virtualnom svijetu i sve se manje i nekvalitetnije komunicira. Ideja je da na jedan sat ljude maknemo od ekrana i još se pritom dobro zabavimo. Plan je da se na najljepšoj plaži na otoku okupe roditelji i djeca te skupa dočekaju Tuljanseala, pardon barba Ribu, i da zajedno plivamo do obale. Na cilju poslušaju priču o ljubavi prema putovanjima, Hrvatskoj, otocima, moru, sportu, našem jedinom planetu, avanturama, istraživanju… I nakon razgovora – krenu u potragu za skrivenim blagom. Na kraju se slikamo i darujemo im knjigu “RokOtok” u kojoj sam sabrao cijeli naš život, priče prije spavanja i obećanja koja smo davali jedan drugom da će biti još mnogo takvih “najljepših dana u životu”. Cilj je da svaku večer roditelji i djeca zajedno pročitaju jedno poglavlje iz naše knjige. Ako se zagrle i poljube prije spavanja – projekt je uspio.
Cijeli tekst možete pročitati u novom broju magazina Gloria, a projekt RokOtok pratiti na Facebook stranici.
Izvor: Gloria.hr
