Dom Parket ima svoje tržište i želi rasti

I dok brojne obitelji s pograničnog područja na istoku županjske Posavine, prije četiri i pol godine poharanog katastrofalnom poplavom, odlaze trbuhom za kruhom u potrazi za boljim životom, mladi poduzetnik Antonio Marković iz Gunje odlučio je ostati u Hrvatskoj, izboriti se za svoje mjesto na tržištu, proširiti proizvodnju i zapošljavati ljude.

Vodi obiteljsku tvrtku Dom Parket d.o.o. koja izrađuje elemente za proizvodnju hrastovog parketa, a dijelom i sam parket, koji je prepoznat i vrlo tražen na tržištu. Tvrtka zapošljava 24 djelatnika, koji rade u jednoj i pol smjeni. Orijentirani su na tržište Švicarske i Austrije.

– Našim dugogodišnjim kupcima vrlo sam zadovoljan, jako su korektni, sve odlično funkcionira I što se tiče prodaje, nemam potrebe išta mijenjati. Što se tiče cijena na tržištu, došao sam do nekakvog maksimuma i tu sam zadovoljan – kaže Marković.

Interes kupaca za proizvodima Dom parketa je velik, no proširenje proizvodnje koči nedostatak dovoljnih količina sirovine.

Noćas je u ponoć zaključen natječaj za ugovore za dodjelu trupaca za sljedeću godinu. Kada bi mu Hrvatske šume odobrile količine trupaca koje je opravdao i za koje su utvrdili da je potrošio u prošloj godini, a riječ je približno 5000 kubika, to bi mu, kaže, bilo dovoljno za proširenje proizvodnje. Napominje da nema smisla ulagati i ići u finalizaciju ako nema osiguranu sirovinu. A kako stvari stoje, ugovor koji mu nude za 2019. je 230 kubika, što je samo pet posto od potrebnih količina.

– U sustavu Hrvatskih šuma određena mi je početna količina od 230 kubika, a do sada je u praksi uvijek bilo da onoliko koliko sustav sam odredi, toliko mi na kraju bude i odobreno. Uvijek sam dobivao količinu od 230 kubika, bez obzira na to što sam radio, koliko imam zaposlenika, koji sam proizvod proizvodio, uvijek je bilo 230 kubika. Prve godine s tri zaposlena i proizvodnjom faktički nikakvom, samo smo rezali dasku, dobio sam 230 kubika. Sada se proizvodi i parket i elementi, što je viši stupanj finalizacije u odnosu na tu godinu. Danas imam i 23 zaposlena, a količina je ista, nema apsolutno nikakve promjene – ustvrdio je.

Marković sirovinu kupuje na području od Kapele do Zagreba i dovozi je u Gunju, u Cvelferiju, koja se nalazi u srcu Spačvanskog bazena – najveće šume hrasta u Europi, a do čijih trupaca lokalni drvoprerađivači ne mogu doći.

– Prosječna cijena u Hrvatskim šumama za kubik hrasta, znači pilanska roba koju kupujem, nakon što su je podigli, sada iznosi 850 kuna, a takva privatna roba u prosjeku je oko 1500 kuna za kubik. Recimo da je to nekih 600 kuna razlike i za potrebne količine od 3500 do 4000 kubika godišnje moram platiti više oko 2,5 milijuna kuna u odnosu na iznos koji bih plaćao da imam ugovor s Hrvatskim šumama – pojašnjava.

Osiguranje dovoljnih količina sirovine značilo bi i ulaganje u nove strojeve i opremu i rad punim kapacitetom u dvije smjene.

– Kod mene su plaće od 3500 do 5000 kuna, i svjestan sam toga da nisu velike. Kada bih imao ugovor od Hrvatskih šuma, proširio bih proizvodnju, time bi se otvorio prostor za povećanje broja zaposlenih i rast plaća, koje bi se kretale u rasponu od 4500 do 6500 kuna, što bi za naše područje bila jako dobra plaća – zaključuje. Vjeruje da bi, unatoč masovnom odlasku radno sposobnih ljudi iz Cvelferije, potrebne radnike uspio pronaći. I upravo bi to, smatra, i bio poticaj ljudima da ne odlaze, da ostanu kod kuće, i da u svome selu i od svoga rada mogu pristojno živjeti. On je odlučio ostati jer radi ono što voli, a time ujedno želi dati i svoj doprinos oporavku toga kraja.