Depresija – priča o iscjeljenju

Depresija je često definirana kao bolest današnjeg društva, a po mnogim istraživanjima koje sam čula/pročitala navodno je u sve većem i bržem porastu. Kažem navodno jer je pojam depresije podložan vrlo individualnim dijagnozama i spektar jačine emocionalne nestabilnosti koju osoba osjeća manifestira se na različite načine.

Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com

Ne bih se upuštala u društveno-evolucijske razloge zašto se broj osoba koje se definiraju depresivnima povećava. Ne vjerujem da smo „negdje pogrešno skrenuli“ i da situacija postaje sve gora i gora čemu svjedoče i negativna emocionalna stanja ljudi, prije sam sklona povjerovati da je sve više ljudi spremno priznati da s njihovim životnim situacijama u sadašnjem trenutku možda nešto zbilja nije u redu.

Ljudi su sve spremniji uhvatiti se u koštac s promjenama, a da bismo uopće došli do tog stanja moramo si biti spremni priznati da se možda baš trenutno i ne osjećamo najbolje. Bez prihvaćanja trenutne situacije nema napretka u željenom smjeru, nema točke polazišta, nema novog početka.

Ako pogledam svoj život unatrag iz sadašnje perspektive, mogu zaključiti da sam se popriličan broj godina u različitim fazama života mogla karakterizirati kao depresivna. Nikad nisam dobila papir na kojem je velikim masnim slovima pisalo DEPRESIJA, ali znala sam posjetiti mračnija mjesta svog uma. Ne znaš to tada, obuzimaju te česte melankolije, uzaludnost postojanja, ništa nema smisla i ne postoji nada da će ikada biti bolje.

To su prazni trenuci, nasilno ispunjeni vanjskim sadržajem koji odvlači pozornost, puni očajničkog posezanja za bilo čime što bi moglo olakšati postojanje. Uzaludno čekanje da se nešto dogodi, promatranje prošlosti kao neponovljivog vrhunca svojih mogućnosti, uporna i besmislena borba protiv svega što nam život stavi na put.

Vrlo iscrpljujuće, teško i u konačnici potpuno nepotrebno. I to je možda ključan trenutak spoznaje koji nam može promijeniti percepciju svijeta, života i nas samih. To je ono što čekamo da nam se dogodi. A i ono čeka da se dogodi nama.

Uvjerena sam da se većina stanja koja se definiraju kao „depresiju u porastu“ mogu riješiti u dva jednostavna koraka. Koja uopće ne moraju biti jednostavna i možemo si uzeti sve vrijeme ovoga svijeta da se dogode, ali su nevjerojatno bitna za prelazak na drugu stranu statistike.

Prvi je prihvaćanje trenutne situacije u kojoj se nalazimo. Na pragu ovog koraka čekala sam dugi niz godina. Zašto ne možemo prihvatiti sebe kakvi jesmo? Zašto nam je lakše provesti godine i godine u vjerovanju da je sve što se događa oko nas nepošteno nego prihvatiti da postoji neki smisao iza toga?

Prihvatiti trenutnu situaciju znači preuzeti odgovornost za sebe i promotriti što možemo promijeniti od ovog trenutka.

To znači reći sam sebi: „Možeš i hoćeš.“

Prvi korak je prihvaćanje „mogućnosti“ da smo svoj dosadašnjoj boli i mi pridonijeli. Svi u sebi posjedujemo radar koji nas upućuje u lakšem smjeru, ali ga najčešće biramo ignorirati. Naše tijelo putem emocija jasno govori što se u nama događa, ali mi obično imamo puno bolju ideju kako nešto izvana treba izgledati.

JA ZNAM kako svijet treba izgledati i funkcionirati. Ako su stvarni događaji, koji se odvijaju kako se i trebaju odvijati, u suprotnosti s onim što ja mislim da se treba odvijati, svijet je u kaosu i nepošten.

Prihvatiti situaciju znači eliminirati svoje mišljenje, znači izvaditi „ja“ iz cijele priče i pustiti svijet na miru. Zato počesto zapnemo na početku bilo kakvih promjena i vratimo se u staro stanje, ili gore, potonemo još dublje.

No postoji alat u svima nama koji stvara prečac do lakšeg prelaska granice prihvaćanja, a to je zahvalnost. Ako uspijemo ne samo prihvatiti, nego i osjetiti zahvalnost prema situaciji u kojoj se nalazimo, ona će se ekspresnom brzinom promijeniti nabolje. Neupitno.

Zahvalnost je vještina koja se vježba i kreće od najmanjih sitnica koje često uzimamo zdravo za gotovo te može rasti sve do najvećih izazova s kojima se suočavamo. I apsolutno svi mogu pronaći onaj 1% pozitivnosti u svom okruženju koji može preokrenuti ostalih 99%. Da vam je stvarno sve 100% loše, bili bi mrtvi pa ne bi bilo ni važno.

A kad pomoću zahvalnosti prihvatimo sve što nam se događa, ubrzo slijedi spoznaja s početka priče i drugi korak transformacije. Malo po malo počnemo primjećivati koliko je sva naša briga i borba bila nepotrebna jer se doživljaj svijeta oko nas počne mijenjati.

Sve manje se pojavljuju situacije s kojima se „moramo boriti“, a sve više eksplozija čiste zahvalnosti i užitka postojanja. Uskratite si samo krevet i tuš nekoliko dana ako imate taj luksuz i promotrite o čemu ćete razmišljati i što ćete osjećati kad ih konačno ponovno osjetite. I to je osjećaj koji tražite u svemu oko sebe.

U jednom trenutku sam shvatila da je većina mojih depresivnih stanja, osjećaja nemoći i letargije zapravo proizlazila iz nezahvalnosti. Događaju mi se i danas, ali je postalo puno lakše prebaciti fokus na pozitivni dio postotka.

Zato mi se postavlja pitanje, jesmo li uistinu depresivni ili samo možda malo nezahvalni?