Daša Banjac: Sanjam život bez predrasuda

Daša zna da ljudima treba pomagati. Osjeća to od kad je svjesna sebe. Njezina majka otac i brat joj nesebično pomažu. Tako da je Daša naučila mnogo o pomaganju. I onda pomaže drugima – tako je Ljubica Uvodić-Vranić započela svoj govor na promociji knjige „Akvarel života“ Daše Banjac, pjesnikinje i požrtvovne terapeutkinje koja studira socijalnu pedagogiju na edukacijsko-rehabilitacijskom fekultetu, educira se i radi kao terapeut u Klubovima liječenih alkoholičara, a petkom odlazi na radionice Ljubice Uvodić Vranić Petkom u pet.

Daša Banjac je u kolicima zbog cerebralne paralize (tetra pareza spastika), ne hoda i teško govori, a svoju nježnost i razumijevanje svijeta izražava kroz svoje pjesme koje je ukoričila u knjizi „Tvoj trag“ (Biakova, 2016.) i nedavno „Akvarel života“ (2021.). U Dašinim pjesmama ljubav je svemoćna, istodobno bliska i nedokučiva, vrijedna divljenja i svake žrtve. Ljubav je to koja čini idealnim onoga kome je upućena, a oplemenjuje onoga tko je daje. Pogovor za zbirku poezije „Tvoj trag“ napisala je dr. sc. Dubravka Bouša, koja kaže kako Daša „prepuna životne energije, svojom duhovnom snagom razmiče ograničenja života, prihvaća i obgrljuje životne radosti i tuge te ih pretače u riječi“. Na promociji knjige „Akvarel života“,  uz Ljubicu Uvodić-Vranić, koja je govorila o Daši i njezinoj zbirci, Dašine pjesme čitao je veliki Enes Kišević.

S Dašom Banjac razgovaramo o njezinim uzorima, ljudima kojima se divi, o njezinoj zbirci poezije i snazi duha koju demonstrira u svojim pjesmama.

Na nedavnu promociju pozvali ste Enesa Kiševića , a proljetos, kada ste upoznali Dalibora Talajića, na promociji njegove knjige „La Molnar“, rekli ste “čovjek je ljekovit i vrijedi ga imati u životu”. Po čemu je Dalibor Talajić ljekovit i kako ste to zaključili? Kako prepoznajete takve “ljekovite osobe”?

–  Da je Dalibor Talajić ljekovit zaključila sam po nesebičnoj ljubavi koju je opisao  prema vlastitom sinu u knjizi Most ponad burne rijeke kroz samu autobiografiju sam prepoznala tu snagu roditeljske ljubavi koju živi prema vlastitom sinu. Ta ljubav dokazuje da se sve burne rijeke mogu smiriti s nesebičnošću koju možemo darovati najbližima, a potom i drugim ljudima. Takvi ljudi ne gube vrijednost i u najtežim situacijama pronalaze snagu. To se ne može prepoznati to se jednstavno osjeća.

Je li Ljubica Uvodić-Vranić još je jedna “ljekovita” osoba u Vašem životu? Dolazite na Petkom u pet i posjećujete promocije knjiga profesorice Uvodić-Vranić. Od kada traje prijateljstvo s profesoricom Ljubicom Uvodić-Vranić i kako ste se upoznale?

– Prof. Ljubica Uvodić Vranić za mene je ljekovita. Njena ljekovitost je u mojemu životu od velike važnosti. Ljubicu Uvodić Vranić sam pratila tijekom odrastanja. Ljubicu sam upoznala tako što je moj otac došao k njoj na pregled zbog produženja vozačke dozvole. U razgovoru su se slučajno dotakli mene i otac je rekao da ima kćerku koja je osoba s invaliditetom. Otac nije zapravo znao da ja pratim svaku njenu emisiju. Profesorica mu je nagovjestila da joj se sviđa moj talent za pisanje i da dođem u udrugu „Petkom u pet“ te da nije važno što sam na kotačima i da ona može sjesti ako ja ne mogu ustati. Kada se otac vratio kući rekao mi je : „ Znaš.. bio sam ti kod jedne Splićanke , jako je simpatična, draga i želi te upoznati. I ona piše knjige!“ Zadubljena u njegove riječi povratno sam ga upitala je li riječ o psihologinji Ljubici Uvodić Vranić na što se začudio kako znam da je to ona. Samo mi se podigao puls i inzistirala sam da je kontaktiram i da se pojavim u 17h sati na Trešnjevci. Transportirali su me u automobil, taj tren nisam osjećala invaliditet. I tako je započelo naše prijateljstvo. Zbog dijalekta, zbog neposrednosti, zbog same ljekovitosti, zbog njene pristupačnosti, autentičnosti jako sam sretna, vjerovali ili ne to je moja priča o mojem mentoru života koja traje i danas.

U pogovoru vaše zbirke pjesama “Tvoj trg” recenzentica dr. sc. Dubravka Bouša napisala je da nam životna ograničenja pomažu izgraditi snagu duha kojom možemo nadvladati ograničenja i podijeliti je s onima koji su posustali u životnim borbama. Kada ste osjetili da pjesme pomažu u oblikovanju snage duha? Kada ste počeli pisati pjesme?

– Da pjesme pokreću snagu duha osjetila sam ne samo kroz poeziju nego kroz poznantsvo i današnje prijateljstvo zbog kojeg pišem. Slušajući životne priče odlučila sam pisati, pretočiti svoju emociju u stihove. A znamo da biblioterapija pomaže izraziti nam se na autentičan način kako ne bismo zadržavali emocije unutar sebe u tzv. ruminiranju emocija. To mi je pomoglo u odabiru današnjeg fakulteta ERF smjer socijalna pedagogija. Pjesme sam počela pisati u ranoj tinejdžerskoj dobi kada sam zapravo shvatila da list bijelog papira postaje moj instrument preko kojeg mogu izraziti samu sebe.

Ne daj suzama da teku/ Nemoj nikad više plakati,/Samo se uspjehu treba nadati /Svojom glavom vladati. Stihovi iz pjesme “Oprost”, primjer su ohrabrenja koja na temelju svog iskustva dijelite s drugima. Kako vladanje glavom vodi prema uspjehu? Odakle crpite inspiraciju i snagu duha?

To bi značilo da naš interni lokus kontrole određuje naše misli postupke i osjećaje, da smo odgovorni za sami sebe. Kada osjetimo odgovornost za same sebe onda mislim da smo na neki način postigli ono najvažnije – čvrstoću karaktera koja nas izgrađuje kao osobu.

Osvrćete li se ipak ponekad na prošlost i pouke koje iz prošlosti možete izvući?

Velik dio mene još prošlost želi u sadašnjosti. Puno ljudi koji su mi podrška tvrde da je svijest lako reprogramirati i krenuti u drugom smjeru za nov model ponašanja. To mogu ljudi koji su sebe ostvarili u poslu ili roditeljstvu. Još smo ukalupljeni u vlastiti ego i ne čujemo potrebe onih drugih. Npr. ja sam osoba s invaliditetom koja se želi ostvariti u karijeri socijalne pedagogije i živjeti socijalnu pedagogiju. To bi me ispunjavalo činilo sretnom, davalo sigurnost, ali kako, dok me nitko ne čuje. Na prošlost se osvrćem svaki dan. Zato što sam u prošlosti bila potpuno sama s majkom dok su navodni pomagači trenirali moje granice izdržljivosti i nije floskula ako kažem da mi nisu dali ono što su mogli a to je minimum dostojanstva. Ali kotači se kreću unaprijed, ne želim odustati, barem dok ne izađem u medije i ne progovorim o zlostavljačkim postupcima pojedinih profesora, kako se ne bi ponovili nekim drugim Dašama koji sanjaju život bez predrasuda. Pouka – biti sam nije lako dok se nosite s gradnjom mosta koji se ruši, a vi se ustrajno držite na buri života koja ga lomi, držite se i dalje za komadić jer u njemu je sva budućnost.

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar