Damir Šimunić nakon 52 dana savladao izazov prelaska popularne staze: s protetičkim pomagalom prehodao 1100 km od Prevlake do Kamenjaka!
Prazne glave, al punog srca Damir Šimunić sjeo je umoran, sretan i mršaviji za skoro deset kilograma, na sam kraj Istre, na rt Kamenjak nakon 52 dana i prehodanih 1100 kilometara Via Adriatice.
Radi se o prekrasnoj i zahtjevnoj long-distance stazi od Prevlake na jugu do Kamenjaka. Ovaj 44-godišnji Karlovčanin, koji je prije mjesec dana prošao i kroz Split, zaslužio je svaki respekt zbog upornosti i čelične volje da na ovaj težak put preko 14 planina, 12 rijeka, 2 jezera, 18 zaštićenih područja, kroz svakakve vremenske uvjete i neizvjesnost koju nosi neurbano područje, krene kao prva osoba s protetičkim pomagalom. I uspio je, dokazavši da invaliditet može biti samo u načinu razmišljanja.
Damir je kao 32-godišnji pirotehničar izgubio lijevo stopalo tijekom razminiranja u bivšoj karlovačkoj vojarni. Samo on zna s kakvom silinom emocija se nosio. No, zahvaljujući svom neumornom pozitivnom duhu, nastavio je živjeti punim plućima, a preko “Ottobock Adrie”, tvrtke koja proizvodi protetička pomagala, dobio je protezu koja mu je omogućila kretanje čak i u aktivnostima poput svakodnevne vožnje biciklom, trekinga, planinarenja…
UŽIVANJE U UNUTARNJEM MIRU
Via Adriatica, koju je prije njega prehodalo samo pet osoba, nametnula se kao pravi izazov. Doživio ju je ne kao natjecanje, nego kao čudesnu hodnju koja obogaćuje prirodnim ljepotama, poviješću, čarolijom putovanja, a posebice ljudima koji se sreću na stazi, od slučajnih šetača, preko trail angela, do volontera koji će spremno dočekati svakog hikera i osigurati mu logistiku.
– Ako cijeli dan samo hodaš s ciljem da što prije stigneš, tada nemaš vremena za uživanje u miru. Putem sam pokušavao odmoriti glavu, uživati u unutarnjem miru koji osjećam u prirodi, uživati u ljepoti staze, puniti se tom energijom, neopterećen vanjskim svijetom. Dobro se nosim sam sa sobom, pa nije bilo teško ne progovoriti danima ni s kim – kazuje nam Damir, otkrivajući da je ovo i svako putovanje njegov dječački san – putovati, istraživati svijet, njegove ljude i kulturu.
Put kroz prelijepe i surove planine duž Jadranske obale trebalo je prevaliti s dodatnim naporom zbog proteze koja ne podnosi prevelika opterećenja. Maksimum je bio 23 kilograma, a trebalo je misliti unaprijed, kako organizirati smještaj u domovima, naći slobodno sklonište, nositi i postaviti šator, osigurati rezervne protetičke dijelove, pa pitanje opskrbe vodom i hranom i sačuvati živu glavu od vremenskih nepogoda koje su ga pratile u prvom, prevrtljivom dijelu putovanja.
Najgore olujno nevrijeme doživio je još na početku puta, između Trstena i Slanog, na prijevoju kojim ide staza. Ilija gromovnik nije ga štedio ni na Biokovu, ni Velebitu, a susjedstvo su mu pravili divokoze na Biokovu, medvjed na Budakovu brdu, veprovi na Risnjaku, puhovi po skloništima, jazavci, divlji konji… Slijedila je nabujala Krupa nakon obilnih kiša, nemilosrdne vrućine na posljednjim kilometrima, ali i hladna piva volontera sa staze koji su ga dočekivali na brojnim etapama nudeći obrok, smještaj, i što je najvažnije – ljudsku podršku.
POMICANJE GRANICA
– Organizacija je na ovom putu jako važna. Treba razmišljati unaprijed, sva logistika je na tebi. Zato su ljudi koji pomažu na stazi posebna priča i zato im od srca hvala. Bez njih bi sve ovo bilo jako teško proći – iskreno će.
Pitamo ga kakav mu je bio dnevni ritam.
– Na ovom putu iskoristio bih dan maksimalno, pa bih na novu etapu polazio već u pet ujutro. Nosio sam šest litara vode, suhu hranu: sir, pancetu, te elektrolite. Nekad bih prošao više, nekad manje, bez opterećenja kilometrima. Na lijepim mjestima bih zastao malo, odmorio, upijao ljepotu oko sebe i fotografirao je – kaže Damir, koji je sve zadivio svojom upornoću i lakoćom bivanja u gotovo dva mjeseca hodanja.
Ovo pomicanje granica nije bilo samo osobno. Putokaz je to i drugima za rad na sebi, za upoznavanje prirode, motivaciju svima da pomaknu svoje limite na višu razinu, snažna inspiracija osobama s invaliditetom, ali i svima ostalima koji trebaju više samopouzdanja.
– Glavni pokretač svega je ona snaga u nama samima koju trebamo pronaći. Konačno, na kraju svega nitko od nas ne gleda što je sve napravio u životu, nego žali za onim što nije napravio – zaključio je Damir.
Izvor: Slobodnadalmacija.hr
