Da ne vjerujem u tebe
Da ne vjerujem u tebe, ne bih ti to rekla. Da ne vjerujem u tebe, ne bih te slušala, gledala, pratila i komentirala. Ne bih zastala kod svakog tvog postupka i analizirala njegove motive, ne bih te procjenjivala i ocjenjivala. Ne bih te hvalila, ne bih te kudila.
Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com
Da ne vjerujem u ono što stvaraš ne bi mi bilo važno, bila bi samo još jedna pozadinska kreacija koja se odvija bez moje svjesnosti. Ne bi uzimala mjesta u mom danu, u mojim mislima, u mojoj stvarnosti. Ne bi me dotakla, u mom svijetu ti ne bi postojala, kao što ni ja ne bih u tvom. Mi bi bili sva odvojena, zasebna, potpuno neovisna svijeta koja jedna drugom nisu potrebna.
Da ne vjerujem u tebe, tvoja priča bi bila samo mjesto na koje ću prisloniti palac da nastavim beskonačnu kolonu digitalnog sadržaja, ti bi bila samo stepenica do nove priče, do novog mišljenja. Zaobišla bih te kao što zaobilazim kamen na cesti i ostavila te da postojiš zaboravljena i nebitna za mene.
Da ne vjerujem u tebe, ne bih odvojila vrijeme svog neprocjenjivog života i posvetila ga tebi. Ne bih pozorno i fokusirano, s punim tijelom emocija napisala taj komentar da si loša, da mi se gadiš i ti, i sve što radiš. Ne bih ti rekla da mislim da ne trebaš ni postojati, ne bih ti rekla da prestaneš.
Da ne vjerujem u to što radiš, ne bih ti rekla da to ne možeš. Ne bih ti rekla da to ne ide tako, da je nemoguće i da nitko to dosad nije napravio. Ne bih se smijala tvojim pokušajima da pronađeš svoj smisao, ne bih se izrugivala tvojim snovima čim te netko spomene. Ne bih analizirala sve ono tvoje, sveto i osobno i nametala ti svoj skup uvjerenja i mišljenja. Ne bih ti se obraćala, i ne bih se obraćala onima koji pričaju o tebi.
Da ne vjerujem u tebe, tvoje postojanje u meni ne bi probudilo emociju, tvoje činjenje ne bi uzrokovalo moju reakciju.
Zato zapamti, svi oni koji sudjeluju u tvom životu, pozvani i nepozvani, svi oni vjeruju u tebe. Svaka reakcija, svaki komentar, svako mišljenje ima u svom korijenu duboku vjeru u to što radiš, svaku od tih osoba si dotaknula svojim prisustvom i svaka od njih daje smisao onome što radiš.
Razlika je samo u emociji koju je vjera u tebe probudila u njima, a to nije do tebe, do njih je. Bez obzira kako ti vidiš svoju kreaciju i svoje razloge, oni će u njima uvijek vidjeti svoje. Svaki tvoj postupak bit će protumačen onako kako su ga oni sposobni vidjeti.
Neki će vidjeti isto što i ti, neki će te vidjeti puno boljom nego što jesi, neki će te izvrijeđati, a neki će te pokušati zaustaviti. Nemoj sada, jesi li sigurna, meni to nije uspjelo, nije to loše, ali bolje nemoj… A iz svake riječi vrišti strah, strah jer oni to nisu mogli, strah da te neće moći pratiti, strah da će te potpuno izgubiti. Jer ti radiš nešto što se oni nisu usudili.
I zato moraju reagirati, moraju ti sada reći i objasniti zašto si u krivu. Jer oni znaju, a ti nemaš pojma. Oni ne vjeruju u to, ne vjeruju da to može tako i da možeš uspjeti. A vjeruju, vjeruju više u tebe nego što su ikad vjerovali u sebe i to ih boli. Zato im se zahvali na njihovom doprinosu, zahvali im se na njihovoj vjeri jer ti pomažu da ostvariš svoje snove, zahvali im se na toj malenoj, skrivenoj, podršci obavijenoj debelim slojem ljubomore i zavisti jer ona je uistinu tamo i bodri te da nastaviš.
A onda ih sve ignoriraj. I one koji ti plješću i one koji te gađaju rajčicama. I one koje te uzdižu i one koji te spuštaju. Samo jedna osoba mora vjerovati u to što radiš, samo jedna osoba se mora osjećati dobro dok to radiš i samo ti je mišljenje jedne osobe uistinu važno. A to si ti.
Vjeruješ li ti u sebe? Vjeruješ li u svoje postupke, svoja stajališta, svoje riječi? Trebaš li pljesak okoline da bi se osjećala dobro? A što ta okolina uistinu zna?
Zna ono što su i sami prošli, znaju beskonačne pokušaje istih akcija i dobivanje istih rezultata. Znaju ono što je poznato, znaju ono što je netko već napravio. Ali nitko zapravo nema pojma što je sve još moguće, nitko ti nema pravo reći da griješiš i da prestaneš ako ti vjeruješ u to što stvaraš. Nitko ti nema pravo oduzeti onaj osjećaj postignuća, onaj adrenalin nove spoznaje, onu poletnost dok ponosno promatraš svoju kreaciju. Nitko te nema pravo usporiti, zaustaviti ili te natjerati da promijeniš smjer. I nitko to uistinu ni ne može dok im ti to ne dopustiš.
Zato pusti neka šum tuđih reakcija postane pozadinska buka dok uživaš u svakom trenutku stvaranja, dok promatraš kako vizija u tvom umu postaje sve jasnija, a emocija u tebi sve snažnija. Zbog tih trenutaka si ovdje. Uživaj u tim šumovima kao da su valovi koji se obijaju o obalu tvoje čvrste vjere, promatraj ih koliko će ti reći o sebi misleći da govore o tebi.
Promatraj ih, nasmij se, i više nikada, nikada im ne povjeruj.
