Božica Jelušić: Ideje su najskuplja roba na svijetu, a zanos je nepotkupljiv

O sjećanjima na odrastanje u Podravini i na zagrebačku umjetničku scenu sedamdesetih i osamdesetih bit će riječi na Šibenskim književnim urama, festivalu Škure, koji poziva Božicu Jelušić, autoricu biografskog romana „Teška ljeta“. Božica Jelušić predstavit će svoj roman-esej u razgovoru sa Živanom Podrug i objasniti svoju odluku o ukorijenjenosti i ostanku u Đurđevcu, unatoč književnoj karijeri i uglednim pjesničkim nagradama te prisjetiti se svojih umjetničkih prijateljstava sa Zvonimirom Golobom i Vesnom Krmpotić koje je opisala u romanu.

Božica Jelušić osebujna je književna pojava koja je radni vijek provela u Đurđevcu kao profesorica književnosti, a istodobno živjela je u samoj srži zagrebačke umjetničke scene. U Zagrebu na Cvjetnom trgu čekala ju je njezina soba kod prijateljice Đurđe Sučević Fruk, u čijem su se stanu okupljali glumci i umjetnici. „Nikamo nismo morali ići, svi su dolazili k nama“, prisjeća se danas poetesa. Osim biografskim romanom, Božica Jelušić ove godine izazvala je pažnju i prodajom plemićkog imanja Barnagor, koje je održavala 40 godina, dočekujući likovne kolonije i đačke ekskurzije.

Prošle godine Božice Jelušić obilježila je 70 godina života i 50 godina karijere, ali ne usporava tempo. I dalje svakodnevno piše po jednu pjesmu, putuje, recenzira likovne izložbe i piše monografije, priprema nove knjige za objavljivanje i slika na svili. Prošle godine proslavila je i odluku UNESCO-a da se Drava proglasi zaštićenim područjem kao dio biosfere Mura-Drava-Dunav, budući da je ekološko društvo Drava u Đurđevcu, koje je osnovala 1989., bilo prvo na tlu današnje Hrvatske.

Uoči Škura, s Božicom Jelušić razgovaramo o temama koje priprema za Šibenik, o zasadima književne scene sedamdesetih i osamdesetih, o Barnagoru, o slobodi kao vrijednosti koju najviše cijeni i o nadahnućima u osmom desetljeću života.

Pozvani ste na festival Škure, Šibenske književne ure, gdje ćete predstaviti biografski roman „Teška ljeta“ u razgovoru sa Živanom Podrug. Osim zbog zagrebačke umjetničke scene i biografskih elemenata, mogu li „Teška ljeta“ biti zanimljiva Šibeniku i kao projekt u kojem su sudjelovala dva grada – Zagreb i Đurđevac? Hoće li kultura u provinciji biti također tema razgovora u Šibeniku? Mogu li neke kulturne prakse iz Đurđevca zanimati Šibenik?

Mislim da dobra literatura svugdje ima šanse, ambijentalna ukotvljenost tu nije najbitnija. Možda je moja panonska perspektiva sukladna mediteranskoj, po bitnim sastavnicama: čovjek-prostor, čovjek-vrijeme, čovjek-zajednica. Ostalo pripada intimnoj sferi: kako se uspostavljaju i kidaju relacije, gdje je Arijadnina nit u labirintu djetinjstva i mladosti, što je sa izdajom i iznevjeravanjem, gdje se emotivno gubimo i pronalazimo ponovo. Biografizam je (ovdje) bitan ali ne i presudan, jer neke stvari su

izmišljene i domišljene na fikcionalnom planu: kako je moglo ispasti, kako bi bilo da je bilo… Ovo je dobro uočeno, kako mi djeca iz provincije inkliniramo Zagrebu i što od njega u smislu „centra“ očekujemo. Odnosno, koliko desetljeća treba proći da shvatimo kako je centar mobilan i da se uvijek nalazi tamo gdje žive „ljudi centra“, pokretači, ostvaritelji, koji svoje ideje znaju oživotvoriti. Da, na tom tragu razgovor bi mogao biti zanimljiv. Polaskan sam pozivom na ŠKURE, vjerujem da ih neću iznevjeriti.

U romanu „Teška ljeta“ oživljavate zagrebačku književnu scenu osamdesetih u kojoj su Zvonimir Golob i Vesna Krmpotić i sjećanje na Đurđu Sučević Fruk u čijem su se stanu na Cvjetnom trgu okupljali zagrebački glumci i umjetnici. Kakav su trag ostavili tadašnji umjetnici, koje navodite u biografijama na kraju romana? Koliko su umjetnici iz osamdesetih utjecajni u današnjem informatičkom dobu?

Zbilja ne znam, to mi je teško pitanje. Mislim da mladi ljudi i ova srednja generacija malo čitaju. Ako sastavljaju antologije ili preglede, najprije će se sjetiti „svojih“ , pa i bez velike provjere uvrstiti njih prije nego li „nas“. Negacija i otpor dolaze prije afirmacije, pa će biti prigovora na vezani stih, rimu, na sentimente, koji u tzv. „stvarnosnoj poeziji“ bivaju čisti balast. Već je Vesna Parun govorila da „ne postoji sljedbeništvo“, koje možemo prevesti i kao kontinuitet. Dakle, svaka generacija utvara da s njom počinje literarna povijest, pa se tako i ponaša. Rijetke iznimke su u znanstvenom korpusu, pa se u povodu svojih akademskih stupnjeva bave umjetnicima iz osamdesetih i nekakva se krhka ravnoteža uspostavlja. Moram reći da mene osobno to i ne tangira osobito, imam svoje čitatelje, oni su jedino važni, a ne literarne koterije i prebujale ambicije.

Osim odrastanja i razvojnog umjetničkog puta, u biografskom romanu opisujete i kako ste donijeli odluku o prodaji imanja Barnagor iznad Đurđevca, koje ste desetljećima održavali kao izložbeni prostor i okupljalište likovnjaka i umjetnika. Zašto je bilo teško donijeti takvu odluku?

Barnagor je bio dovoljno dugo u mom vlasništvu. Većinu projekata sam zaokružila i ostvarila. Sada je samo ogroman, skup, težak za održavanje, zahtjevan. Drveće je divno, u punoj dendrološkoj zrelosti. Njega ću i dalje viđati, s pozicije vrtne kućice. Mislim da je osam kilometara do Barnagora super relacija za mene i moj motorin, pa je rastanak s Dvorom samo načelna situacija. Barnagor i ja ostajemo u trajnoj vezi.

Recenzentice „Teška ljeta“ smatraju esejističkom književnom formom, kako kaže Ines Franić, više nego romanom, ali slažu se da se u romanu isprepliće postavljanje vlastitih ograničenja poput života u provinciji i osvajanje slobode, poput leta paraglajderom, što zapaža Božica Brkan. Kako pomirujete slobodu i ograničenja u vlastitom životu? Jeste li zadovoljni ravnotežom jednog i drugog koju ste uspostavili?

Mislim da se većina ljudi kreće u tom rasponu ili tom paradoksu, između ograničenja i osvajanja slobode. Teško je to pomiriti , zahtjevi egzistencije su neumoljivi, mora se raditi više poslova da složite povoljnu financijsku konstrukciju dok je, kao što je znano, „dokolica majka umjetnosti“. Nje ima najmanje, k tome svi posižu za „komadićima“ toga vremena. Nadala sam se da će u osmom desetljeću prevagu odnijeti slobodni sati, što se još nije desilo. Mislim da ću ograničiti nastupe, izlaske „na teren“ i male poslove, a posvetiti se putovanjima, crtanju i promatranju prirode u mjeri koju sam sama sebi „propisala“ kao uvjet zdravlja i dobre kondicije. I to vrlo skoro, dapače.

U romanu opisujete kako su Vas kao umjetnicu oblikovala umjetnička prijateljstva i putovanja, a sličan način života, uz spisateljsku disciplinu i jednu pjesmu dnevno, održavate i danas. Tko su ljudi koji Vas inspiriraju i gdje svakodnevno nalazite motive za pjesme?

Moja generacija prilično se prorijedila, malo nas je preostalo. Također oni na koje sam se naslanjala, „razlogovci“ i „krugovaši“. U novoj generaciji ne vidim velikih imena. Ima solidnih, izrazito ambicioznih, dobro potkovanih (ali i krajnje površno obrazovanih!) i jako samopromotivnih, no ne onih od „duha odabranih“. Jednom mi je, u drugom kontekstu, natjecateljskom, ugledni sociolog rekao: „Jelušićka, ti si avion, ali ja imam Aerodrom!“. I stvarno, sredstava su se spustila u njegovu kasu. Tako da, danas u literaturi, mnogi imaju zračne luke, no vrebaju na tuđe avione… Ideje su najskuplja roba na svijetu, zanos je nepotkupljiv, što veli Dali, pa čovjeku preostaje oslanjanje na vlastite snage. I naravno, Milosz je bio u pravu: “Knjige su jedino što će preostati“, pa su duhovi biblioteke naše najpouzdanije društvo i uzori.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar