A što ako pogriješim?
Jeste li ikada išli spavati s grčem u želucu jer vas sutra čeka razgovor za posao, svadba, javni nastup, prvi spoj ili apsolutno bilo koja nova situacija u vašem životu? Jeste vi vrtjeli tisuću filmova u glavi od kojih je gotovo svaki završavao vašom ogromnom sramotom i neuspjehom? Jeste li ikada rekli za nešto: „Ma nije to za mene“, jer si niste mogli ni pojmiti da ste sposobni to odraditi?
Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com
Sigurno jeste jer ste ljudi. Svi smo to prošli u većoj ili manjoj mjeri budući da svi težimo savršenstvu i želimo svaki zadatak obaviti bez ijedne najmanje pogreške. Ali to nije potrebno, dapače, kad bismo sve radili savršeno, uskratili bismo sebi dragocjene lekcije i sam proces učenja.
Ovakvi osjećaji većinom proizlaze iz straha, straha od neuspjeha i još zanimljivijeg, straha od uspjeha. Prvi je vrlo logičan, ne želimo se osramotiti i izgubiti ono što već imamo, no drugi je zanimljiviji jer je na prvu vrlo nelogičan. Pa tko bi se, zaboga, bojao uspjeti?! On zapravo u sebi krije onaj prvi strah jer kad jednom uspijemo, trebali bismo nastaviti uspijevati, zar ne? Nema više mjesta pogreškama, mi smo sada uspješni ljudi koji ne griješe! Ništa nije dalje od istine.
Da bismo istinski mogli prihvatiti svoje neuspjehe, učiti iz njih i izvlačiti još veću motivaciju za nove pokušaje, bitno je definirati što je to uopće neuspjeh. Dugo sam smatrala da je neuspjeh sve ono što nije pošlo točno onako kako sam ja sebi zamislila, od najmanjih sitnica koje svakodnevno doživljavamo, poput kašnjenja na vlak, do većih neuspjeha kao što su prekinute veze ili pad ispita. Svaku od tih situacija proživljavala bih u glavi još stotinu puta nakon što se dogodila, kreirajući svaki puta različit scenarij u kojem izlazim kao pobjednica. Pa samo da je ovo bilo ovako, samo da sam ovo napravila ovako, samo da sam u ovom trenutku rekla to, a u onom ono… Postoji bezbroj mogućih kombinacija, a svima je zajedničko samo jedno – nije se dogodilo!
Logični je slijed događaja da sam ponavljala konstantno iste neuspjehe jer sam bila previše zabavljena izmišljanjem onoga što sam smatrala povoljnijim scenarijima za sebe u prošlosti da bih iz njih izvukla lekciju i nastavila dalje sa životom. U mom mozgu od silnih „Joj, samo da sam rekla ono sigurno bi sve bilo drugačije i ja bih sada bila sretnija, jadna ja“, jednostavno nije bilo mjesta za: „OK, to se sad dogodilo. Prihvaćam to tako kako se dogodilo jer ne mogu promijeniti prošlost, ali se mogu zapitati zašto se dogodilo? Što je u tome pozitivno za mene, koju lekciju mogu naučiti?“
Iz ovoga možemo izvući prvu definiciju neuspjeha koju sam prihvatila – neuspjeh je lekcija koja će se ponavljati dok ju ne naučimo. I ne služi da nas kazni nego da nam pomogne u napretku prema boljim verzijama sebe. Da bismo mogli prihvatiti naše male neuspjehe na ovaj način, ključno je prvo prihvatiti odgovornost za njih. Dok god krivimo nekoga ili nešto drugo za sve što nam se događa, lekcije će se ponavljati.
Kada si zacrtamo određeni cilj, naš je mozak sklon raditi linearne scenarije kako ćemo do toga doći. Želimo u trenutku izgraditi put prema nečemu što će se dogoditi za nekoliko godina, želimo da se dogodi točno u detalj onako kako smo zamislili da bismo to smatrali savršenstvom. Teško nam je prihvatiti da neke promjene koje će se dogoditi jednostavno ne možemo u ovom trenutku predvidjeti pa si forsiranjem našeg zacrtanog puta povećavamo šanse za sitne neuspjehe koji bi nas u konačnici mogli i potpuno zaustaviti ako im to dopustimo. U ovom slučaju neuspjeh bi bio samo potpuno odustajanje od početne namjere, sve ostalo su dragocjene lekcije koje će nas još brže dovesti do cilja ako ih prigrlimo. Život postaje puno lakši i kreativniji ako prihvatimo da ne znamo sve najbolje na svijetu, ako prihvatimo da postoji šira slika koju trenutno ne vidimo i da smo s razlogom napravili baš to što smo napravili.
Nakon što sam prihvatila ove prve razine neuspjeha, došla mi je dosad najpozitivnija definicija – neuspjeh je samo odgođeni uspjeh! Sad nam je puno lakše nego na počeku, zar ne? Ako preuzmemo odgovornost, počnemo gledati na neuspjehe kao na lekcije te se konstantno preispitujemo što možemo naučiti i zašto je nešto pozitivno, neizbježno je da puno više počnemo uspijevati nego ne uspijevati. Više ne gubimo vrijeme na vrtnju potencijalnih boljih scenarija u prošlosti nego su nam misli prihvaćanjem sadašnjosti usmjerene prema pozitivnijoj budućnosti. Puno je ugodnije ploviti kroz život kad u sebi nosimo nepokolebljivu vjeru da ćemo u konačnici uspjeti, samo je pitanje vremena!
A što sa strahom od uspjeha kad se on konačno dogodi? Ako vam se pojave takve misli, jednostavno si recite da u tom trenutku kad vam se ostvari želja, više nećete biti ova osoba koja samo želi i u isto vrijeme se boji ostvarenja, bit ćete osoba koja je spremna nositi se sa svime što situacija donosi jer da niste u potpunosti spremni za taj izazov, on vam u život ne bi još ni došao!
Da zaključim, neuspjeh je naš saveznik i prijatelj bez kojeg ne bismo dosezali nezamislive vrhunce. Zahvalimo mu se što nas jača i oblikuje, što nas uči i izgrađuje te priprema za sve veličanstvene uspjehe koji nas čekaju!
