Intervju Marko Šošić : Snovi na platnu kao paralelni život i paralelna stvarnost

SAMOPOZITIVNO: Marko kao doktor umjetnosti, možete li nam se ukratko predstaviti i predočiti našim čitateljima kako izgleda vaš svijet u odnosu na realna zbivanja oko nas?

Moje viđenje svijeta kao slikar (izvanjskog i onog mog, unutarnjeg), sam naslikao i još uvijek slikam, pa slike govore same. Kao profesor i kao intelektualac, mislim da Svijet doživljavamo samo kroz ono što percipiramo vlastitim očima, na vlastitoj koži, a to ovisi o onome u što gledamo i što dodirujemo. Svijet je takav kakav jest; svi smo jedinstveni, posebni i neponovljivi, na zajedničkom mjestu i u zajedničkom vremenu, pa taj Svijet ujedno stvaramo i pojedinačno i kao zajednica.

SAMOPOZITIVNO: Kako je sve počelo, otkud ta ljubav prema slikanju?

Odrastao sam u vrijeme kada su umjetničke aktivnosti, poput likovnog i glazbenog, bile puno više zastupljene u sustavu odgoja i obrazovanja, nego danas. Kao i većina djece predškolske ili ranoškolske dobi, volio sam crtati i slikati, možda malo više od prosjeka, no to je bio tek dio interesa koje sam pokazivao. Crtanjem i slikanjem sam dokumentirao i bilježio pojave oko sebe.
Oko desete godine, kod većeg broja djece, zanimanje za likovno-vizualno stvaralaštvo zagasne i preuzmu ga drugi interesi, pa većina odraslih – kad ih zamolite da vam nešto nacrtaju – crta na upravo toj razini. Prepoznavanje i razvoj bilo kojeg talenta najviše ovisi o neposrednoj okolini djeteta; obitelji, vrtića, škole. Imao sam tu sreću da su moji roditelji prepoznali moje talente i podržali ih, što često i ne bude tako. Iako su bili svjesni da se kasnije mogu susresti sa situacijama da „od toga nema kruva“, bili su uz mene cijelo vrijeme.

SAMOPOZITIVNO: Put do akademije je bio trnovit, skoro na rubu odustajanja, što vas je ipak ostavilo na tom putu i kome možete za to zahvaliti?

Sada, nakon 23 godine nakon svog prvog prijemnog ispita na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, još uvijek sa čuđenjem promatram kako netko s lakoćom upiše akademiju, ili uspije tek nakon više godina pokušavanja i različitih strategija pristupa; a potom se ponovno čudim što i jedni i drugi na akademiji naprave i što tek bude nakon nje. Ja sam akademiju upisao nakon četvrtog pokušaja, i to ne zagrebačku, nego tada novoosnovanu u Širokom Brijegu.

To su bile prilično izazovne godine mog života, prijelomne, jer nije sve išlo kako sam bio zamislio; to je doba sazrijevanja, rekonstrukcije želja i pobuda, stvaranja jednog novog sebe. Dio dječjeg idealizma podložan je nužnoj promjeni, nekom osvještenju, razbuđivanju, sraza s realnošću, a kako bi drugi dio tog idealizma zaživio punim plućima.

U trenutcima kada sam naviše sumnjao u sebe, a jer sam te poraze na prijemnima doživljavao jako fatalno, uz mene je bila obitelj i moj mentor, akademski slikar Stjepan Jozić.

SAMOPOZITIVNO: Podijelite s nama svoje osjećaje kroz godine studiranja, koliko ste naučili, tko vas je inspirirao, tko vam je bio poticaj?

Dolazak na širokobriješku likovnu akademiju je bio poput nekog filmskog scenarija – taman sam odustao od prijemnih, od crtanja, od priprema, od umjetnosti i pomirio se sa činjenicom da neću biti student akademije i da je moj likovni razvoj gotov. To je bilo dno, vrlo mračno razdoblje pogaženih snova. No iz najcrnje zemlje niče klica novog sjemena, klica života; ona se samo u tim uvjetima razvija u dva pravca: prema dolje, u bazi, jer dobiva stabilnost, i prema nebu, gdje lista, cvate i daje plod. Moju potisnutu ljutnju transformirao je Stjepan Jozić, koji mi je širokobriješku akademiju i spomenuo i potaknuo me da barem odem probati. Mislim da bi mi bilo jako žao da ga nisam poslušao.

Razdoblje studiranja na Akademiji je bilo poput renesanse mog cijelog bića; ljudi, prostori i situacije koje su se zavrtile, brzo su me postavile na vlastite noge i odredile tko sam danas. Izvanredne sinergije i posebna vibracija, jasno su mi rekle da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme.

SAMOPOZITIVNO: Tema vašeg doktorskog rada su bili snovi – “San – slikanje sna po neposrednom promatranju”. Jeste li upoznati koliko je umjetnika u svijetu obrađivalo ovu tematiku? Na koji način ste pamtili snove i kako ste ih prenašali na platno?

Poslijediplomski studij slikarstva u Zagrebu sam upisao 2009. godine, osam godina nakon diplomiranja. Tada sam već sedam godina radio u školstvu i osjetio da mom radoznalom i nemirnom umu treba dodatan poticaj i izazov – i bio sam u pravu. Pored razvoja same struke, mislim da sam profitirao i na intelektualnoj i na pedagoškoj razini, proširio svoja područja djelovanja i otkrio puno novih.

Tema sna – ili preciznije – slike sna, se kao optimalan motiv mojeg doktorskog istraživanja pojavio tek na drugoj godini doktorata. Doktorat je na kraju okrunjen izložbom, a kojoj je prethodilo pet godina istraživanja filozofije, religija, psihologije, psihijatrije, povijesti i povijesti umjetnosti te sklapanje svega u jednu smislenu i originalnu cjelinu. Zanimljivo je kako se san kao motiv pojavljuje u najranijim zapisima (tekstualnim ili u umjetničkim formama) i kako ljudsko bavljenje njime gotovo da nestaje unazad nekoliko stotina godina, čemu je najveći razlog recionalistička filozofija Zapada. Tek pojavom moderne znanosti, Freuda i Junga, snu se pristupa ozbiljno, a ne romantičarski; jer san nije (samo) ugodan ili neugodan „noćni film“, nego jedan paralelni život i jedna paralelna stvarnost pored ove dnevne. Svojim istraživanjem upućujem na važnost snova u svakoj osobi ovoga svijeta, jer to je jedini prostor koji pripada nama i kojeg kreiramo samo mi.

Moj doktorat je započeo puno prije, još za vrijeme gimnazijskih dana, jer sam snove zapisivao u dnevnik i često ih skicirao. Upravo ti dnevnici, koje i danas vodim, esencija su mojeg istraživanja. Zapisivanjem snova sam vremenom naučio kako ih lakše zapamtiti, a teže zaboraviti, što je najčešći problem za kojeg od ljudi čujem. Jako smo orijentirani prema „dnevnom sebi“ i zanemarujemo onaj unutarnji život kojega jako malo njegujemo. Židovski tumači snova gledaju na san kao na pismo od Boga, iz viših sfera, pa kad ne obratimo pozornost na njega, isto je kao i da ne otvorimo pismo koje nam je stiglo u sandučić.

SAMOPOZITIVNO: Koliko su po vama snovi moćni u svakodnevnom životu. Vjerujete li da se snovi mogu doista tumačiti i može li se po vama vizualizacijom lakše doći do ciljeva?

Nešto je toliko moćno koliko mu mi pridodamo na važnosti, jer nas tako ili okupira ili uopće ne dira.
Svima su nam poznati primjeri snova velikih ljudi koji su došli do otkrića ili velikih ideja koje su sanjali. U snu smo lišeni svih moralnih i „ovozemaljskih“ pravila, kojih najčešće nismo ni svjesni. Dok sanjamo, izvorni smo koliko god možemo biti, pa si često svoje snove ne možemo ni sami priznati, a kamoli o njima javno lamentirati. Snove je jako važno promatrat s određene distance, pomalo hladno – razumski, jer se u suprotnome možemo zakopati u emotivne sfere, što je jako površno i ne daje nam uvid u dublje slojeve.

Sanjarice postoje još iz doba starih civilizacija i one današnje vode nit upravo iz tih zapisa starih 3, 4 tisuće godina. No pogrešno bi bilo uzimati ih zdravo za gotovo, poput rječnika stranih riječi. Svaki simbol i situacija u snu ima za sanjača individualno značenje, nema recepture primjenjive za sve. Promatramo li taj naš noćni monolog, obratimo li mu se kao što se i san nama obraća, moguće je doći do znanja i odgovora koji su nam potrebni.

SAMOPOZITIVNO: Prvi ste doktor umjetnosti u Vinkovcima i Vukovarsko-srijemskoj županiji te među 20 u Hrvatskoj. Danas radite kao profesor likovne kulture na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku i u Slavonskom Brodu. Koje kvalitete želite prenijeti svojim studentima i vidite li među njima potencijale koji bi mogli krenuti vašim stopama?

Dok se nisam zaposlio u školi, nikada nisam sanjao niti priželjkivao da ću biti u pedagogiji. U široj obitelji imam puno pedagoških djelatnika, pa sam još kao dijete stvorio ne previše zainteresiran stav da i ja postanem učitelj, već kirurg, znanstvenik, slikar.

No kada sam započeo, jako mi se svidjelo raditi s učenicima; otkrio sam da mi sve ide s lakoćom i da to dobro radim. Zapravo sam vidio koliko puno toga imam i kako je dobro to dijeliti drugima. Za uzvrat sam dobio barem toliko od njih samih.

Mislim da je – a to su mi potvrdili brojni bivši učenici i studenti – samo znanje („školsko gradivo“) najmanje bitno u cijelom odgojno-obrazovnom procesu, koliko razvoj osobnih potencijala svakoga od njih, poticanje na kritičko razmišljanje, na alternativne načine djelovanja i življenja. Svatko od nas ima vlastita krila i različit način letenja, a na meni je da to prepoznam i pomognem svakoj od tih ptica. Primjećujem jako veliki nedostatak samopouzdanja i (samo)poštovanja među mladim ljudima, iako su oni u godinama kada je to „normalno“. Brojni ne uvide svoje mogućnosti, druge opcije ili neko divergentno razmišljanje, jer im okolina to ne omogućuje, pa se prepuste tijeku matice koje ih vodi izvjesnom i vrlo često dosadnom putanjom. To duša osjeti, ali ne i razum, pa imamo odrasle ljude koji su nezadovoljni i frustrirani onim što imaju, a da ni ne znaju zašto.

I ja sam često pomislim da se ne dajem dovoljno i kako mi uvijek nedostaje još malo vremena s njima, no to je možda i dobro. Svaki razvitak i rast traži prostor i vrijeme za sazrijevanje u vlastitom ritmu. Bilo bi moralno i pedagoški pogrešno usađivati vlastite moduse, iskustva i postupke drugim ljudima; ja mogu i trebam inspirirati druge, ali ne i raditi kopije samoga sebe, jer to je već domena nasilja.

SAMOPOZITIVNO: Za kraj što bi poručili budućim mladim umjetnicima, trebaju li slijediti svoje snove i kako?

Promatrajte svijet oko sebe i u sebi i kako reagirate na ono što radite – nekada će biti nužno porušiti sve što ste izgradili, a da biste napravili nešto još bolje i veće. Igrajte se! Tako rastete i taj proces nikada ne smije stati. Uvijek se pitajte, za sve i svakog, jer u dobrom pitanju je najtočniji odgovor. Budite prkosni i hrabri, ali poštujte sebe i svijet oko sebe. Imate i glavu i srce, napravite najbolje od njih!

SAMOPOZITIVNO: Hvala  🙂

Razgovarala Mara Majstorović urednica portala Samopozitivno.com