TEDxZagrebWomen – Intervju sa Elom Dvornik: Ako te je strah, to znači da je nešto veliko ispred tebe!

U subotu je svoj veliki povratak odradio  TEDxZagrebWomen. U prepunoj dvorani HUB 385, osam govornica je udahnulo novi život konferenciji svaka na svoj jedinstveni način inspirirajući, motivirajući, šireći nove ideje i prenašajući more emocija na publiku svojim odličnim nastupima.

Najmlađa među njima bila je naša sugovornica Ella Dvornik, nagrađivana blogerica koja je s nama podijelila svoja iskustva izvan granica Hrvatske.

SAMOPOZITIVNO: Ella, za tebe se može reći da si mlada i uspješna, radiš ono što voliš, uspjela si ostvariti toliko toga, a tek ti je 25 godina. Pišeš i putuješ, rekli bismo da imaš posao iz snova? Kako si uspjela tako mlada ostvariti toliko puno toga?

S 24 godine sam se zapitala što želim biti, jer svi moji prijatelji su s 14. godina već znali u koji srednju školu žele ići, koji faks žele upisati, a ja jednostavno nisam do svoje 24. godine uopće znala što ja želim. Mislim da mi se s 24 dogodio taj neki preokret, gdje sam sebi postavila neke ciljeve i rekla sam volim ovo, volim ovo, volim ovo, e sad kako da od toga napravim nekakav posao.

SAMOPOZITIVNO: Znači slušala si sebe i ono što voliš raditi?

Da, ali na putu do toga, tih 10 godina, bilo je teško zato što se nisam usmjerila i dokle god su se drugi ljudi osjećali sigurno jer su ih usmjeravali profesori ili roditelji, ja do 24. godine nisam imala taj osjećaj dok nisam sama sa sobom odlučila što ću.

SAMOPOZITIVNO: Imaš vlastiti blog, na društvenim mrežama imaš stotine tisuća fanova koji te prate svakodnevno, zaista ti dobro ide?

Dijelim drugo mjesto s još jednom curom za najbolji Britanski blog, uvrštena sam i u nekoliko top 5 i top 10 lista travel blogera, a prije mjesec dana sam osvojila nagradu za najbolji blog globalnog mladog blogera.

SAMOPOZITIVNO: Postoji li neki događaj u tvom životu koji te usmjerio tim putem?

Iskreno, od malena sam užasno voljela pisati lektire i zadaćnice. Moja profesorica je bila jako ponosna na mene, ali sam bila grozna iz gramatike i iz hrvatskog nikada nisam imala pet. Iz kreativnog dijela književnosti sam imala pet, obožavala sam čitati sve naše književnike (Cesarića, Krležu, Vladimira Nazora, I. B. Mažuranić) jer mi je, eto, nekako pomoglo da odem u svoj svijet, u maštu, i uvijek sam se izražavala kroz pisanje jer od svoje osme godine pišem dnevnike. Oduvijek sam htjela biti neka vrsta pisca, bilo pjesnik, pisac knjiga ili ono što je danas bloger (a tada nije postojalo), u svakom slučaju uvijek sam osjećala da se na papiru najbolje mogu izraziti, tako da sam uvijek nekako skriveno držala to u sebi, a onda je s godinama to preraslo u pravu ambiciju.

SAMOPOZITIVNO: Znači li to da ćemo danas-sutra čitati tvoju knjigu?

Jedan od mojih ciljeva je do 27. godine napisati knjigu. Htjela sam pisati i za novine, a uključujući blog, sve sam ostvarila osim knjige. U procesu sam, želim to napraviti, ali mi treba urednik koji bi me dobro usmjerio u toj strukturi jer ja nisam baš organizirana osoba pa mi treba netko tko će reći „Ok, super ti je priča, ali pošalji mi prvo poglavlje. Ok, to je dobro, ‘ajmo to ostaviti za drugo“ jer ja nisam nikada pisala knjigu i to ostavljam ljudima koji su profesionalni u tome. Neću se miješati u taj dio i ne mislim da mogu raditi taj posao, ali jednostavno imam poruku koju bih možda voljela prenijeti, uz  nekoga tko bi mi pomogao u strukturiranju.

SAMOPOZITIVNO: Živiš u Londonu. Kako si uopće izabrala Englesku za svoju novu domovinu?

Engleska mi se dogodila slučajno dok sam radila u Kopenhagenu. Moj šef je imao suradnju u Engleskoj i otišla sam odraditi jedan kratki posao od mjesec dana, a onda sam imala izbor vratiti se u Dansku ili ostati u Engleskoj. Odlučila sam ostati i trošila sam svoju ušteđevinu tada, u međuvremenu sam upoznala i svog dečka i nekako se odigrala situacija da ostanem u Engleskoj.
Postojalo je puno opcija jer kada imaš novaca sve su ti opcije otvorene, možeš ići gdje hoćeš, ali ja sam htjela riskirati i opet biti u jednom trenutku sigurna. Nisam rekla „OK, sada imam novce i mogu ići u Španjolsku, bezveze jer mi se može “, imala sam opciju, pošto sam već bila u Engleskoj i znala kako stvari funkcioniraju, znala sam ako ostanem samo malo duže i potrudim se da će mi se isplatiti.

SAMOPOZITIVNO: Kako vidiš svoj život danas? Jesi li sretna, zadovoljna? Što si još sebi zacrtala u svom životu?

Kad se probudim ujutro, u čudu sam. Da mi je netko rekao prije tri godine da ću živjeti život kakav danas živim, rekla bih mu da sam osvojila na lutriji. Svako jutro pišem u scrapbook na čemu sam zahvalna, čisto da se podsjetim na one male stvari koje su bitne u životu jer bez njih velike ne bi bile moguće.

SAMOPOZITIVNO: Koji su po tebi problemi s kojima se sreću tvoji vršnjaci u Hrvatskoj?

Mislim da na njih previše utječe stari narod. Većina mladih kad se zaposli, misli kad dobiju plaću da mogu sjediti u uredu i ništa ne raditi. Ono što meni najviše smeta je to što ima jako puno mladih ljudi koji su ambiciozni i mogu postići jako puno, što prepoznaju vani, ali dom ih ne prepoznaje i ljudi im govore da su ludi, da ne mogu, a to su baš ljudi koji sjede u uredu i primaju plaću i ne žele ništa više od toga. Ono što sputava mlade ljude u Hrvatskoj je cijeli mentalitet koji počiva na uvjerenju da se ne može, da se nalaze u maloj državi gdje nitko za njih neće saznati. To je glupo, jer ako ti samog sebe natjeraš otići negdje i probati nešto, nisi ništa izgubio. Više izgubiš ako sam sebe srušiš, nego ako probaš i srušiš se, barem si probao.

SAMOPOZITIVNO: Postoje li osobe u tvojoj karijeri koje su te inspirirale, koje su utjecale na tvoju kreativnost?

Naravno. Iako me puno povezuju s mojim tatom i kažu da neću nikada biti kao on ili kao djed, ja uvijek ljudima govorim da ne želim biti kao oni, ali moram reći da je naporno uvijek biti kćer ili unuka nekoga. No, da kažem da me nisu inspirirali ili bili dio mog života, bila bi laž zato što sam cijeloga život tatu uvijek pitala kako ovo, kako ono i moj tata mi je uvijek iskreno govorio, nije nikada lagao i rekao bit će ti lako. Uvijek je rekao da će biti grozno, ali to su neke stvari. Uzor mi je i moja mama koja me naučila, koja je bila uz mog tatu u svo to vrijeme, kad su joj ljudi rekli da je s njim samo zbog para, a ona je s njim bila prije nego što je on počeo pjevati. Odrekla se svega u svom životu da bude s njim, da podupre njega i to je jako bitna lekcija u kojoj sam ja naučila da se nekad u životu moraš žrtvovati za druge ljude i ako pokažeš tu žrtvu dobro će ti se vratiti, zato što će ti onda ljudi, kad oni uspiju, vratiti to što si ti dao za njih.

SAMOPOZITIVNO: Toliko mudrosti od tako mlade osobe. Koja misao te vodi kroz život i što bi poručila mladima koji imaju viziju o nekom svom poslu?

Super primjer je kad mi ljudi kažu da se ne bi toliko vozili avionom jer se ruše i to je samo statistika. Govorim im, ako te strah voziti se avionom onda nemoj izaći iz svoje kuće, nemoj prijeći cestu jer te može pokupiti auto, nemoj se družiti s ljudima jer možeš dobiti gripu/upalu pluća, nemoj piti iz čaše druge osobe jer možeš dobiti SIDU i umrijeti. Realno, svi ćemo umrijeti. Sad kad netko izađe iz ove zgrade može umrijeti i meni je totalno glupo da je ljude strah isprobati neke nove stvari jer ih je strah da će umrijeti. Ljudi umiru od banalnih stvari. Ako umreš od nečega što si stvarno htio, mislim da je to najbolji način na koji si mogao umrijeti.

SAMOPOZITIVNO: Proputovala si puno zemalja, koju bi preporučila mladima za posjetiti?

Za mene je najbolja destinacija Španjolska – Barcelona, jer je jako jeftina, ima plažu i ima grad, najbolju hranu na svijetu, a i jezik je predobar jer svi koji su gledali španjolske sapunice znat će „come estas“. Predivno mjesto na kojem bih ja voljela provesti ostatak svog života i niti jedan grad me nije nikada inspirirao kao Barcelona.

SAMOPOZITIVNO: Što bi poručila za portal Samopozitivno.com?

Poručila bih ljudima da ostanu samo pozitivni i u slučaju da im dođe da napišu negativan komentar, neka odu popiti pivu i razmisle o tome. Kad su me pozvali na TEDx bila sam užasno jako uzbuđena jer sam mislila „wow, sada ću ja nešto pričati ljudima“ i onda kako je datum dolazio sve bliže i bliže, što je i početni dio mog govora, prestrašila sam se zato što jedno je kada pišeš na papir i kad pišeš statuse, ali kad dođeš pred publiku htio ti ili ne, na neki način ćeš utjecati na njih i shvatila sam da je to prevelika odgovornost. Moj djed i moj tata su uvijek imali veliku tremu i to ih je navelo na poroke koje su imali u svom životu. Ljudi to ne shvaćaju, ali ja sam doslovno gledala svog tatu kako se trese prije nego što ide na pozornicu. Kad bi došao na pozornicu uvijek bi izašao sa samopouzdanjem jer je znao da, ako izađe  van kao prestrašena ovca, ljudi ga neće ozbiljno shvatiti. Htjela sam otkazati svoj govor, ali sam si rekla ‘ajde da prijeđem taj strah jer me on i vodio do ovog gdje sam danas i ako to ne obavim onda sam po**ala sve iza čega stojim.

SAMOPOZITIVNO: Hvala Elli što nije otkazala svoj govor i nositelju licence Karlu Matiću koji nas je pozvao na ovaj jedinstveni događaj i pozivamo vas da pratite TEDxZagrebWomen i da se družimo u još većem broju na proljeće 2017.

Razgovarala Mara Majstorović urednica portala Samopozitivno.com