Juraj Lerotić o svom redateljskom prvijencu: “Htio sam da film bude kao udarac, da djeluje silovito”
Scenarist, redatelj i glavni glumac nagrađivanog filma hrvatskog kandidata za 95. nagradu Američke akademije filmske umjetnosti i znanosti Oscar.
Intiman traumatični događaj koji otvara procijep u svakodnevici tročlane domaće obitelji, najkraći je opis filma o kojem svi na dugo i široko govore. Redateljski prvijenac »Sigurno mjesto« pronio je svijetom ime mladog i od struke uvelike cijenjenog Jurja Lerotića.
U konkurenciji od devet filmova Hrvatsko društvo filmskih djelatnika upravo je Lerotićevo »Sigurno mjesto« odabralo kao hrvatskog kandidata za 95. nagradu Američke akademije filmske umjetnosti i znanosti Oscar, u kategoriji najboljeg međunarodnog dugometražnog filma.
Ova ekranizirana ispovijest tragedije jedne male obitelji, a za koju sam autor kaže kako je uravnoteženi amalgam stvarnosti i fikcije sa svrhom zaštite bližnjih, uvelike je raspirila društvene rasprave o kvaliteti javnog zdravstva, koje latentno igra ulogu jednog od ključnih antagonista.
S druge strane, sam redatelj Lerotić, iako tako nije prvotno planirao niti ima glumačkog iskustva, iznimno uvjerljivo igra i ključnog protagonista.
U razgovoru za Novi list, nedvojbeno talentirani Lerotić, govori o vlastitoj motivaciji za stvaranje filma, neslućenim okolnostima prilikom odabira glumca koji tumači njegova preminulog brata, ali istodobno i pojašnjava uzmicanje pred potencijalnom eksploatacijom boli.
Jednako njegovu liku u filmu, redatelj i glumac nam se tijekom razgovora otkriva kao hrabar borac za život.
Borac koji gubitku ne dozvoljava da ga porazi, nego baš suprotno, odbacujući gubitnički sram, Lerotić pobjedonosno hrli jedinom sigurnom mjestu života – onom koje se nalazi između obitelji i prijatelja.
Trostruka uloga
Jeste li nekako oduvijek slutili da ćete prilikom stvaranja jednog filma istodobno biti u tri uloge: redateljskoj, scenarističkoj i glumačkoj ili je ovakav ishod i vama samima iznenađujuć?
– Nisam mislio da ću ikada glumiti. Nisam nikada bio u dramskoj grupi – čak tamo nisam nikada ni povirio. Tako da je ovakav ishod bio iznenađujuć. Najprije sam mislio posuditi nečije tijelo, nečiji glas, dati priliku nekom glumcu da igra tu verziju mene. Međutim, nisam mogao prihvatiti tuđu interpretaciju, bio sam stalno u dilemi je li izbor dobar ili ne.
To je loša startna pozicija za suradnju s glumcem. Zato sam, da ne mučim druge i sebe svojom nesigurnošću, odlučio ulogu odigrati sam.
Više ste puta istaknuli da ste filmom nastojali izbjeći eksploataciju boli, pornografiju boli. Možete li nam malo pojasniti što zapravo stoji iza tih riječi?
– Majka i brat ne pokazuju previše emocija. Ne zato što ih nemaju, nego zato što u ovoj situaciji ne mogu trošiti vrijeme i energiju na emocije.
Čak mislim da to nije njihova voljna odluka – ta reakcija je takoreći programirana. Majka i brat traže način kakao da ovladaju situacijom u kojoj su se našli, emocije će doći tek puno kasnije. Taj princip se mogao zanemariti, moglo se i scenaristički i režijski podcrtavati njihovu patnju – međutim, to bi učinilo film jako banalnim i jednodimenzionalnim.
Emocije su zamamne, znate to s televizije, kada nekome zasuze oči, instinktivno će svaki redatelj ili snimatelj skočiti na krupniji plan lica…Ali što s time? Tome treba neka nadgradnja. Ili manje dogmatski – meni je u ovom filmu emocijama trebala nadgradnja.
Film ste snimili temeljem vlastita iskustva nenadanog dolaska smrti u vašu užu obitelj. Je li bilježenje tako potresnog životnog događaja djelovalo ljekovito?
– Ne direktno. Mislim da je u takvim situacijama dobro da čovjek potraži neki oblik profesionalne psihološke pomoći. To može biti ljekovito. U uređenijim društvima ona bi vam zapravo bila ponuđena. Uz to je važno da se čovjek bavi i onim što ga ispunjava.
