Gdje se nalazi naša sigurnost?
Gdje se nalazi naša sigurnost? Naš najdublji osjećaj da je sve u redu. Mjesta i osobe koje čine da se osjećamo slobodno i voljeno… Njegujemo li osjećaj sigurnosti u vlastitom tijelu, duši? Stvaramo li povjerenje u život i njegujemo li ljubav prema sebi i drugima?
Sigurnost je jedna od temeljnih ljudskih potreba, odmah iza zadovoljavanja fizičkih potreba. Ponekad čak i veća. Čovjek će trpjeti glad, žeđ i nedostatak sna, ali nedostatak sigurnosti doživljavamo na dubokoj psihološkoj razini i može imati puno teže posljedice za naše zdravlje. Zato priskačemo u pomoć onima koji vape za sigurnošću, onima koji su nemoćni. Zato suosjećamo sa žrtvama rata, žrtvama prirodnih katastrofa, žrtvama nesretnih okolnosti. Osjećamo njihovu potrebu za sigurnošću koju osjećamo i sami u svom životu i znamo kako je to kad te sigurnosti nema. Sigurnost doma, sigurnost da smo voljeni i prihvaćeni, financijska sigurnost. Barem na tren, svatko od nas je iskusio nedostatak sigurnosti u svom životu.
Pogledala sam bezbroj kratkih videa na internetu o napuštenim, odbačenim i izgladnjelim životinjama koje spašavaju ljudi. Najčešće su to psi, pa ću o njima i govoriti. Obično su u iznimnom strahu i stresu, pogođene brojnim boleštinama. Prvo ih ljudi slijede po mjestima gdje obitavaju tokom dana i noći i pokušavaju pridobiti njihovu naklonost. Danima, tjednima, a ponekad i mjesecima predano se trude i dolaze na ista mjesta donoseći psu hranu, bodreći ga riječima i tepajući umilnim glasom. Pas s vremenom stječe povjerenje u čovjeka koji mu donosi hranu. U jednom trenu dođe povoljan trenutak kad je zgodno i potrebno psa uhvatiti i odnijeti veterinaru. Psi nisu ludi za tim hvatanjem, jer još uvijek imaju nepovjerenja prema ljudima zbog onog koji ih je zanemarivao, zlostavljao i napustio. Zatim kreće moj najdraži dio. Odlaze kod veterinara i tamo dobivaju prvi pravi tretman dostojan kućnog ljubimca. Već nakon tih prvih, kozmetičkih zahvata, vidimo promjenu u životinji. Obitelj udomitelja ju vodi k svojoj kući, u svoju obitelj. Pas počinje značajno napredovati, dobiva na kilaži, vode ga veterinaru na tretmane i zahvate koji su potrebni. Svaki korak koji učini prema prihvaćanju drugih dočekuje se s odobravanjem. Ne možemo prepoznati životinju koju smo vidjeli na početku s kućnim ljubimcem koji sada odlazi u svoj zauvijek dom ljudima koji su pratili njen put i koji su ju željno iščekivali.
Ta radost, ta istinska promjena koju pas ili mačka ili kornjača ili hrčak počne pokazivati kada osjeti da je voljena me uvijek dirne. To čisto veselje, to povjerenje. Pročitala sam da smo slabi posebno na pse i mačke zato što imaju velike oči, kao i ljudske bebe. Da smo uvjetovani osjećati naklonost prema njima. Zato sam se zapitala – zašto tako ne pristupamo prema ljudima koji su pretrpjeli traume, koji su zlostavljani i odbačeni? Zašto nam je lakše biti čovjek prema životinji nego prema čovjeku? I tu polazim od sebe. Zašto od osobe koja je izgubila povjerenje u život i ljude očekujemo da se sama popravi, a životinju obasipamo pažnjom i ljubavlju dok ju s vremenom ne naučimo da može ponovo vjerovati, igrati se, biti sretna? Ne znam… Voljela bih da možemo naučiti nešto od načina na koji pristupamo djeci i životinjama. Način na koji im dajemo sigurnost. Postoji mnogo pojedinaca i zajednica koje su posvećene izlječenju i iscjeljenju čovjeka i ovim putem im zahvaljujem.
Ako se ne osjećaš sigurno ili se boriš sa teškim osjećajima, ne moraš oklijevati. Postoji niz stručnjaka koji znaju kako ti pomoći da se vratiš k sebi i da se osjećaš sigurno i voljeno. Ako imaš strah ili nelagodu od odlaska na razgovor doktoru, postoji puno udruga koje imaju neformalni pristup i koje će te zaista razumjeti. Samo neke od njih su:
Zagreb: Životna linija, Ludruga, Svitanje, BoliMe, Susret
Split: Lica duše, Feniks
Ogulin: Gita
Slavonski Brod: Vrapčići
Dubrovnik: Lukjernica
Osijek: Centar za pružanje usluga u zajednici „JA kao i TI“
Vukovar: Koalicija za rad sa psihotraumom i za mir
Karlovac: Integrativni centar za mentalno zdravlje
Rijeka: Podrška
Napomena: Mnoge udruge su kroz pandemiju usvojile i rad na daljinu kroz grupe podrške online. Postanite i ostanite svjesni potreba svoje psihe i duše, jer kako je jedan izniman psihijatar rekao: „Tešku misao mogu podnijeti najmanje dvije osobe“. Šaljem vam zagrljaj.
