U mjestu kod Samobora proizvode se mlinci baš kao bakini, rade se ručno i peku na staroj peći
U malom pogonu u Velikoj Rakovici Iva Koletić svaki dan mijesi, valja i na staroj peći peče listove od tankog tijesta. Kad ste posljednji put jeli puricu s mlincima, kakav je bio taj prvi zalogaj pečenog, kuhanog pa s masti prelivenog tijesta? Jeste li zastali zbog slasti koju je u vama izazvao ili ste ostali ravnodušni? A sjećate li se domaćih mlinaca, njihova ugodnog mirisa i okusa koji vraća u djetinjstvo provedeno uz bakin šporet, odnosno šparhet? Ako mislite da se takav gurmanski užitak više ne može nigdje pronaći, razveselit će vas vijest da upravo takve mlince svakodnevno peče Iva Koletić.
U mjestu Velika Rakovica, tek pola sata od Zagreba, nalaze se dvije obiteljske kuće, svaka sa svoje strane ceste. Svako jutro iz lijeve, koju dijeli s mužem i njihovo dvoje djece, Iva Koletić prelazi u onu s desne strane, kuću roditelja svojeg muža. Tamo se, naime, nalazi njezina mala proizvodnja mlinaca. Neke dane se već od pet ujutro kroz prozor te prostorije, spuštene ispod razine zemlje, nazire svjetlo i struji topli zrak. Gotovo cijeli jedan zid u tom malom pogonu zauzimaju jednostavne police pune hrskavih pečenih mlinaca koji se suše na zraku. Vjerojatno bi preuzele cijeli da se tu ne nalazi stara smeđa peć poput onih koje su nekada bile u svakom kućanstvu. Bez nje ništa ne bi bilo moguće jer upravo na njoj Iva Koletić svakodnevno ispeče po 250 mlinaca. Kada ih se skupi dovoljno za narudžbu, vrećice tog samo naizgled krhkog tijesta utovaruju u mali kombi koji zatim obilazi mesnice Igomata, ali odnedavno i dućane ličkog brenda Vedrine.
U želji da ne propušta previše obiteljskog života, što je primijetila da joj se događa uz klasični uredski posao, Iva se prije pet godina odvažila pokrenuti vlastiti biznis u sklopu obiteljske firme Akvastati, uz potporu supruga Željka. Da je donijela ispravnu odluku, vidi se čim vam pruži ruku i nasmije se jer iz nje isijava toplina za koju nije “kriva” samo stara peć na kojoj se peku mlinci, nego zadovoljstvo koje osjeća jer je upravo to njezin posao.
– Budući da smo na selu, htjela sam izrađivati nešto povezano s tradicijom. Ne znam ni sama kako su nam mlinci pali na pamet, ali su super jer su naš specijalitet. Zapravo ih svi vole, ali ljudi ih rijetko jedu, najviše za Božić, Svisvete i Martinje. Stalno smo se svi pitali zašto ih ne pripremamo češće! Svoje prve mlince sam pustila van u kolovozu 2017., a sada ih svi u našoj okolini neprestano jedu – objasnila je Iva Koletić dok nam je pokazivala svoju malu oazu.
Pritom Iva bez ustručavanja ističe da bez njezine svekrve, koju svi zovu baka Jelena, ne bi ništa bilo moguće. Osim što se prostorija u kojoj nastaje sva magija mirisnih domaćih mlinaca nalazi u njezinoj kući, peć u kutu prostorije također je njezina. Kao, uostalom, i metoda izrade, kojoj je podučila Ivu i ne sluteći da će od te vještine napraviti pravi posao, koji je, kaže nam Iva, iz godine u godinu u stabilnom porastu. U izradi mlinaca Iva se koristi proizvodima malih domaćih gospodarstvenika, a njezini će se mlinci moći uskoro naći u ukupno 12 domaćih trgovina.
– Svekrva mi je pokazala kako se rade mlinci, a još sam dodatno proučavala recepte i isprobavala namirnice sve dok nisam našla optimalnu kombinaciju. Brašno uzimam iz mlina Pišpek kraj Brezovice, a domaća jaja s jedne farme kraj Samobora. Doista je velika razlika kada uzimaš brašno iz mlina, osjeti se pod rukom… Nekada mi tijesto zna biti tako svilenkasto, osjetiti to dok ga mijesim baš je uživancija. A i kod gotovih mlinaca se osjeti u okusu. Kad dođem u dućan i vidim oznaku ‘bakino ovo’, ‘bakino ono’, uvijek pomislim da to bake nije vidjelo! Našu priču i trud su prvo prepoznali u Igomatu, a odnedavno i u Vedrinama. Oni uskoro otvaraju dućan i u Zadru pa su mi rekli da bi pokušali naučiti Dalmatince na mlince – uz smijeh nam je ispričala.
Osim bake, u razvijanju finalne recepture pomogla joj je kći Marta kao prvi degustator, a najdraži trenutak joj je kada njezin mlađi sin Jakov s prijateljima pokuca na prozor kako bi svakome od njih dala po jedan mlinac za grickanje, nakon čega odjure na biciklima dalje u igru.
Metoda izrade ovog specijaliteta od brašna, jaja, vode i soli već joj je u rukama pa bi sve korake mogla izvesti praktički žmirećki, govori nam dok se sprema zamijesiti jednu turu samo za nas. Nakon što izvaže 750 grama glatkog pšeničnog brašna, doda dva prstohvata soli, dva jaja i toplu vodu, Iva pusti samostojeći mikser da odradi svoje. Tijesto joj stoji oko pola sata, a onda se baca na posao. Svaki mlinac nastaje od otprilike 78 grama mekog i blago ljepljivog tijesta koje Iva oblikuje u kuglice i uredno slaže po stolu prekrivenom inoks pločom. Kada je ne ometa škljocanje fotoaparata i neprestano zapitkivanje novinara, već je samo prati glazba s radija, cijeli stol začas bude prepun tijesta.
Brza i okretna, uzima valjak i učinkovito valja mlinac po mlinac, razvlačeći ih dodatno i rukama. Već se sasvim izvještila pa, čim vatra u staroj peći zagrije ploču, na njoj se nađe od četiri do šest razvučenih listova tijesta koje zatim na mjestima probuši velikom vilicom da se napušu. Treba im samo par minuta da očvrsnu i poprime karakteristične opaljene pjege, osobito ako se nalaze izravno iznad ložišta. Zato ih Iva okreće i rotira, a zatim prebacuje ispod ploče u prostor pećnice gdje poprimaju dodatnu zlaćanu boju. Jednom kada su spremni, na prostranim policama prvo se hlade polegnuti, a zatim ih slaže uspravno kako bi se dodatno osušili.
Tjedan dana poslije ih pakira, pri čemu se trudi biti što više ekološki osviještena pa u papirnate vrećice pakira po pet mlinaca, odnosno do 250 grama, za što kaže da je dovoljno za obrok četveročlane obitelji. S druge strane, napominje da ljudima zna biti neobično što mlince ne mogu vidjeti prije kupovine, no jednom kad se odvaže i kupe postaju vjerni brendu Mlinchek.
– Taj prvi Božić, kada sam ih još učila raditi i kad smo imali prvu veću narudžbu, još smo ih u kući pakirali, pa ih se po noći čulo kako pucketaju dok se suše, kao da su mali duhovi. Tog Božića mi je muž tijekom ručka rekao: “Daj zamisli koliko obitelji sada jede naše mlince!” – razdragano nam je prepričala Iva dok je okretala novu turu mlinaca na peći. Zrakom se širio miris bakine kuhinje, a iz peći je isijavala toplina koja je rumenila obraze.
Često joj netko od susjeda i obitelji svrati razmijeniti koju riječ, osobito zimi kad se usput malo i zagriju u toploj prostoriji, no zato svi ljeti bježe što dalje od užarenog zraka.
Mlinci su u njezinoj kući poput fast fooda, kad treba nešto brzo pripremiti, radi ih i na tavi, a upozorava da kod pripreme ne treba dopustiti da predugo budu u vodi: – Neovisno koristite li moje domaće ili industrijski proizvedene mlince, ako ih ostavite u toploj vodi, brzo će vam se razmočiti. Umjesto toga prelijte ih dobro posoljenom kipućom vodom, zatim ih pustite da se ocijede i rasporedite po limu za pečenje da se malo posuše. Dobro ih izmiješajte da se razdvoje, a onda prelijte masnoćom i po želji kratko zapecite u pećnici ili na tavi. Mi ih volimo preliti i tamarijem, to nam je fenomenalno – naglašava.
Budući da sve radi sama, ne objavljuje toliko često na društvenim mrežama, ali se zato vijest o njezinim mlincima širi usmenom predajom, baš kao nekada. A to sve govori.
Izvor: Jutarnji.hr
