Primjećujete li beskućnike na ulicama svoga grada? Primjećujete li ljude na rubu siromaštva u svom mjestu? Što mislite o njima?

Ne osuđujem vas. I meni su govorili da su beskućnici pijanice i ovisnici koji su se sami doveli u tu poziciju i da su sami krivi za svoju situaciju. Osim što je to u većini slučajeva potpuna laž. Postoje ljudi koji se propiju kada postanu beskućnici, ali to je jako razumljivo.

Pitanje beskućništva u Hrvatskoj se sve više stavlja na svjetlo dana, od same problematike beskućništva do pomoći ljudima koji su se našli bez krova nad glavom ili sa primanjima nedostojnima za život.
Kako ljudi postaju beskućnici? Tako što su imali ili imaju kredit koji ne mogu više otplaćivati jer imaju nedostatna primanja i najčešće kad obole ili imaju zdravstvenih problema, te stoga nisu sposobni raditi više bilo koji posao, a nemaju obitelj ili prijatelje koji bi im pomogli.

Ostati na ulici je jedno od najtraumatičnijih iskustva za čovjeka. Sigurnost je jedna od naših temeljnih potreba, kao hrana i voda. Ne mogu si ni zamisliti kako bih se osjećala da odjednom nemam gdje spavati, istuširati se, oprati odjeću, obavljati tako osnovne radnje poput pranja zuba i umivanja… Sjediti negdje na ulici i gledati kako me ljudi s kojima sam do prekjučer kupovala u istom dućanu zaobilaze i kako se miču od mene. Postoji svijet ispod svijeta, svijet gdje žive oni prezreni od društva, oni za koje se društvo pretvara da ne postoje. Ali tu su. I doživljavaju svaki osuđujući pogled, komentar i svaku agresiju na njih. Oni su nečiji očevi, sinovi, kćeri, sestre, majke.

Srećom postoje udruge koje se bave problemom beskućništva. Ljudi koji odvajaju svoje vrijeme volonterski kako bi pružili konkretnu pomoć i psihološku podršku ljudima koji su u beskućništvu ili koji žive na rubu siromaštva. Za cijelu Hrvatsku to je Hrvatska mreža za beskućnike, u par glavnih gradova djeluju Ulične svjetiljke koje je pokrenuo franjevački svjetovni red i koji su primarno časopis koji ljudi prodaju na ulicama. Ima ih koji djeluju lokalno kao Fajter, dnevni boravak Dom Nade i brojni drugi.
Pojavio se jedan pokret za koji se nadam da bi mogao postati trend – mini kuće za beskućnike. U njemačkom gradu Ulmu stvorene su mini kupole u kojima beskućnici mogu provesti noć, a projekt je na testnoj fazi. U Finskoj od prošle godine beskućnici dobivaju mali apartman na korištenje i savjetovanje potpuno besplatno, a u američkom gradu Seattle volonteri grade mini kuće za beskućnike, oboje pod nazivom „Housing First“ – „Prvo krov nad glavom“.

Izgubili smo dio senzibiliteta jer nam je i samima teško, razumijem. Ali, idući puta kad vidite nekog beskućnika ili beskućnicu, pogledajte ih. Ne morate im dati novce ako nemate. Jedan osmijeh ili „Dobar dan“ može značiti jako puno.