Ima jedan svijet…

bolji i pravedniji koji čeka da ga otkrijemo ovdje i sada.

Sjećate li se stihova pjesme grupe Stijena koji kažu:

Ima jedan svijet gdje živjeti bih htjela,
Ima jedan svijet gdje riječi su djela,
U tom svijetu živi čovjek od soli,
Sjajem sunca rođen, kamen kojeg volim.

Sada zamislite taj pravedniji svijet u kojem su se ljudi probudili iz sna zvanog materijalizam, kapitalizam, informatizacija, robotizacija i vratili svom ljudskom dostojanstvu, integritetu, pozitivnim vrijednostima, talentima i Majci prirodi. Zvuči malo utopistički, a po meni to bi izgledalo ovako.

Države i moćnici bi poduzeli sve da prestanu ratovi i umjesto u naoružavanje uložili bi u korisnu, zdravu i ekološku industriju na dobrobit ljudi i čovječanstva. Gradovi bi omogućili svojim građanima uvjete dostojne obitelji i pozvali svoje građane da njeguju zelene površine i svaki pedalj obradive zemlje pretvore u urbane vrtove umjesto u betonske zgrade. Selo bi ponovo postalo na cijeni kao prirodni stil života gdje bi njegovi stanovnici prehranjivali svojim zdravim proizvodima i uslugama stanovništvo zemlje u kojoj žive.

U tom svijetu, obrazovni sustav bi djecu od malena podučavao kako živjeti u skladu s prirodom, ljudima i životinjama. Škole bi se više bavile otkrivanjem izvrsnosti, praksom i znatiželjom nego teorijom i stjecanjem odličnih ocjena. Nakon završenog školovanja razvili bi samosvijest o svojim sposobnostima i potrebama, razvili bi emocionalnu inteligenciju, empatiju i razumijevanju spram drugih i razvili kognitivno bihevioralne vještine rješavanja problema. Zdravstveni i socijalni sustav bi u tom svijetu podučavao ljude kako da se brinu o sebi i svome tijelu, nose sa stresom i ne bi ih stvarao ovisnicima i manje sposobnima nego što jesu samo u interesu farmaceutske industrije. Znanost i duhovnost bi udružile snage, a religija bi bila u službi iscjeljenja siromaštva i patnje i povratka vjere u smisao i svrhu života.

Bio bi to svijet u kojem bi na vodeće pozicije birali ljudi s iskustvom i čista obraza i oni kojima je stalo do malog čovjeka i napretka. Znam mnogi će od vas čitajući ovu utopiju odustati, nasmijati se i ravnodušno se pitati ima li smisla uopće i zamišljati i maštati, a kamo li sprovesti riječi u djela. Previše je umreženih interese, korupcije, nepotizma i samoljublja. Previše smo svi skupa zatvarali oči nad nepravdom, opraštali kriminal, zagadili svojim materijalnim težnjama i ne zdravim načinom života i prirodu i sebe i druge. Previše smo zaglibili u mulju iz kojega se sada ne znamo izvući.

No, ono što znamo i  što moramo je proći katarzu prije prosvjetljenja. Nema čovjeka koji to nije iskusio. Kad god se nađemo na dnu ostaje nam samo mašta i lampice u vlastitom umu koje moramo upaliti kako bi se izvukli iz nevolje. Mnogi od nas katarzu upravo prolaze kroz zadnje dvije godine pandemije, a i   Majka priroda nekako uvijek pronađe način da nas protrese, podsjeti i udruži u patnji. Priroda nas uporno upozorava kroz poplave, potrese, zatopljenje i pandemije da nemamo više vremena griješiti, ali niti živjeti po starim obrascima ponašanja.

Ne možemo očekivati drugačiji rezultat ako ništa ne promijenimo.

A promjena je često najteži dio zbog kojeg mnogi i dalje traže izgovore  i krivce u drugima za sadašnje stanje. I ako se još uvijek pitamo tko će nas izvući iz gliba, odgovor je vrlo jednostavan.

Vjerujte mi nije to neka znanstvena fantastika i nemoguća misija. Dovoljan je samo klik u našim glavama. Klik koji će nam reći da ne želimo više sakrivati pogled na nepravdu i koji će nam reći da počnemo djelovati najbolje što znamo i umijemo. Počevši svako ponaosob, sam od sebe. Početi od vlastitih misli, stavova i uvjerenja. Počevši od mijenjanja navika i preuzimanjem odgovornosti za svoje i tuđe postupke. Pometimo u 2022. g. svatko svoj prag ispred kuće, osvijestimo svoje djelovanje ali i nedjelovanje i ravnodušnost i prisjetimo se vremena kada smo bili dobro sa sobom i s drugima.

Uključimo maštu, taj čarobni štapić  kojim možemo stvarati čuda, a sigurna sam da vam je poznat efekt leptira i da tamo gdje puno ljudi ima viziju bolje budućnosti mogu pobijediti i utopiju i trenutno stanje.

Mašta je alat važniji od logike i razuma.

Mnogi poznati i mudri ljudi su upravo nju koristili kao resurs u otkrivanju rješenja s kojima je svijet napredovao i išao dalje i na bolje.

Zato nam svima skupa za kraj ove 2021.g.  želim da umjesto nerazumijevanja za druge, borbe u sebi sa emocijama straha nemoći, ljutnje i krivnje zbog svega što nam se događalo zadnje dvije godine, ponovo otkrijemo maštu i zapitamo se kako bi se željeli osjećati  budućnosti, kako bi izgledao taj bolji svijet po mjeri čovjeka?

I kad vam u tišini odgovor pošalje vaše nesvjesno, znat ćete što trebate poduzeti. Pri tom ne zaboravite onu mudru koja kaže: Čini drugom ono što bi volio da drugi čini tebi i tek tad ćeš ugledati čovjeka od soli, sjajem sunca rođen na kamenu kojeg voliš.

Sretna Vam 2022.g. i umjesto podjela na cijepljene i necijepljene, elitu i siromašne, spavače i probuđene, udružimo se svi u viziju bolje budućnosti za ovaj planet i za boljitak svakog čovjeka pod jednakim uvjetima.

Utopija i čekanje ili mašta i djelovanje, izbor je i ovaj put na nama, zar ne?

To potvrđuje i filozof Jules de Gaultier svojom mudrom izrekom: „Mašta je jedino oružje u ratu protiv stvarnosti“, a ja vam želim puno mašte, zdravlja i volje i kao i uvijek samo pozitivno djelovanje za dobrobit drugih.

Mara Majstorović urednica portala Samo Pozitivno