Jan Bolić: Treba nam više iskrenosti, povjerenja i brige za druge
Prvi karlovački susret Jana Bolića s publikom bio je poput sastanka dragih prijatelja – s puno osmijeha, lijepih riječi, izraza divljenja, podrške i ohrabrenja. Jan se već uvjerio kako se na njegovim susretima s publikom pojavljuje spontana razdraganost i vedrina kojom ga prisutni pozdravljaju želeći mu prenijeti svoje poruke i zahvalnost za njegovu mudrost i hrabrost. Na svakoj promociji ipak obostrano oduševljenje ponovno iznenadi i obraduje, a tako je bilo i u Karlovcu.
Jan Bolić stigao je u popodnevnim satima sa svojim pratiteljima i logistikom – svojom majkom Marisstellom Bolić, nonom Ledom i prijateljem Damirom Selimovićem. Doček je priređen na otvorenom, pored prostrane zelene površine ispred ulaza u novu, veliku zgradu Gradske knjižnice Ivana Gorana Kovačića.
Susret s publikom u Karlovcu pripreman je nekoliko mjeseci, a organizaciju su preuzele Anita Malkoč, Sandra Domijan Radujković i Tamara Šašić. Prvi dogovori počeli su početkom ljeta, da bi, kako se datum približavao, obavijest o događanju poslana medijima i udrugama čiji su članovi željeli pozdraviti Jana. Za okupljene prijatelje, Jan je pripremio darove tvrtki koje ga prate, Nescafe i galerije vina Miva iz Zagreba.
Za karlovački susret, Jan je odgovorio na pitanja o promjeni koju su donijele njegove knjige, o hrabrosti koju je pokazao u svojoj ispovijesti „Život koji želiš živjeti“, o vlastitom razvojnom putu i zahvalnosti te o poduhvatu Brune Šimleše i cijepljenju, a dodali smo i pitanje o novom lijeku protiv spinalne mišićne atrofije, koji odnedavno prima.
Što se u vašem životu promijenilo otkako ste objavili knjigu „Život koji želiš živjeti“? Je li knjiga opravdala vaša očekivanja?
U mojem životu? Pa svaka knjiga koju objavim na neki način nešto promijeni u meni. A sad što? To je pravo pitanje, na koje u ovom trenutku nemam odgovor. Mislim da me knjiga sada još više upoznala sa samim sobom.
No znam da je knjiga opravdala moja očekivanja, uistinu nisam mislio da će biti baš ovako čitana i da će je ljudi zavoljeti.
Zapravo znam što me naučila. Prije nego što sam napisao ovu knjigu vjerovao sam da ljudi uglavnom izbjegavaju self help knjige. A sada sam shvatio u čemu je bit stvari. Ljudi uglavnom izbjegavaju čitati self help literaturu onu koja obećaje sretan život u pet koraka.
„Život koji želiš živjeti“ hrabra je ispovijest o vlastitim borbama. Kako ste se odlučili na takvu iskrenost? Jeste li kada požalili što ste tako otvoreno nastupili?
Nisam nikad požalio, jer sve što činim, činim iskreno. Zaista iskreno. Kod mene nema polovično. Ili lažno. U svim odnosima, prijateljskim, poslovnim ili ljubavnim uvijek idem potpuno iskreno. Samo što nekada ljudi nisu spremni na tu iskrenost.
Zato je i ova knjiga iskreno i otvoreno napisana, a ljudi su to prepoznali. Jako sam sretan zbog toga. Jer ako čitate ovu knjigu najbolje ćete me upoznati.
Znam da neki ni ne vjeruju kako je to moj život, sretan život, moj put na kojem činim stvari koje me usrećuju ali je, stvarno je.
Prihvati, vjeruj, Rasti i Budi zahvalan – četiri su poglavlja iz knjige „Život koji želiš živjeti“. U kojoj ste dobi sagledali svoj razvojni put koji ste prošli do zahvalnosti i života koji želite živjeti? U kojoj bi dobi trebalo razviti zahvalnost?
A bilo je to vrijeme kada sam završio na respiratoru, drugi razred srednje škole. Kada mi se život pretumbao naglavačke. Mojoj mami, noni i meni.
Onda sam zaista shvatio kako je uvijek najvažnije da su ljudi koje voliš dobro i da si ti dobro. A ostale stvari sve možeš riješiti. Stvarno sve drugo potpuno je nebitno.
Nakon oporavka sam shvatio kako sve u trenu može nestati. Svi naši planovi i dogovori. Sve naše neke i svakodnevne obaveze, sve to može nestati u jednom trenu. I ništa više ničemu neće značiti.
Shvatio sam da trebamo biti zahvalni na svakom proživljenom trenutku u životu jer to je uistinu dar.
Zato se treba u životu potruditi si učiniti život koji želimo živjeti a ne onaj koji moramo.
Vidite li priliku u krizi zbog korone koja je nastala? Što u društvu trebamo promijeniti da bismo brže isplivali iz krize i postigli prosperitet?
U društvu trebamo puno toga promijeniti. Prvo bismo trebali svi mi krenuti od sebe. Zapitati se što mogu ja učiniti za bolje društvo.
A ova kriza u kojoj se svi nalazimo nažalost podijelila je društvo još i više.
Ja ću uvijek pisati one stvari o kojima volim pisati i o kojima mogu pisati. Stvari koje me inspiriraju i zaokupljaju misli. Život koji želiš živjeti bih napisao i da nije stigla korona. Samo što sam baš pogodio korona krizu.
Mislim da smo daleko još zdravog društva u kojem će svi imati jednaka prava i slobode. U kojem će se poštivati drukčije mišljenje i u kojem neće biti diskriminacije. Nasilja. Zlostavljanja. Vlast bi morala čuvati slabije i brinuti o svim ljudima ali čini mi se da to nije tako kod nas.
I ljudi i vlast jednako su krivi za ovu situaciju u društvu. Između ovog dvoje nedostaje bitna stvar. Povjerenje.
Vaš prijatelj i recenzent Bruno Šimleša upravo se vratio s puta Via Adriatica, iz akcije na kojoj je skupljao novac za psihološku podršku onkološkim pacijenticama. Također, našao se na meti zbog diskusija za i protiv cijepljenja. Što mu možete poručiti u situaciji u kojoj se našao?
Bruno je divan čovjek koji ne bi mogao živjeti da ne pomaže. Uvijek ima moju podršku. Svaka mu čast na svim izazovima.
A što se tiče cijepljenja nisam pratio što govorio ali vjerujem da ima zdravo mišljenje. A to je da se svi mi trebamo cijepiti mislimo li se riješiti ove korone. I trebamo poštivati mjere koje smanjuju prijenos virusa. Logički je to da se nosi maska u zatvorenom i drži razmak. To mi govori logika, pustimo sad stožer. Zato ne kužim zašto ljudi ne mogu shvatiti dva i dva. Tu se vraćamo na društvo. Ne brinemo jedni o drugima. Samo gledamo sebe. I to je ono najtužnije.
A brinuti o drugima znači da staviš masku kad si u trgovini. Jer ako ne staviš i kihneš slučajno i ja prođem iza tebe mogu se zaraziti. A s maskom možda te kapljice ostanu u maski. Pogotovo u dizalu. Ako ispred dizala piše dvoje ljudi može biti unutra zbog distance, zašto onda ljudi ulaze i ulaze iako je dizalo već puno. Ako nam treba biti populacija procijepljena da bismo se riješili virusa ne znam zašto se ljudi ne cijepe.
Previše je života ugašeno od korone da bismo se mi tako bezobrazno ponašali. Najmanje što možemo učiniti je to da se cijepimo.
Prošle godine počeli ste primati lijek protiv spinalne mišićne atrofije. Kakvi su učinci? Jeste li ohrabreni djelovanjem lijeka?
Učinci lijeka su sjajni. Zaista je to veliko čudo. Bilo bi još bolje da je taj lijek postojao kada sam bio dijete. No, i sada sam jako sretan što sam dobio priliku uzimati taj lijek koji usporava moju bolest. A djeca koja sada prime lijek bit će još bolje. Neće ih bolest toliko oslabiti.
Neke stvari mogu više. I najmanji pomak je veliki. Medicina napreduje. Znanstvenici otkrivaju i liječe bolesti. Tko zna koje ćemo sve bolesti moći u budućnosti liječiti.
Sandra Pocrnić Mlakar
