Intervju dr.sc. Saša Ceci: Znanstvenici ne mogu biti i suci i novinari i političari – svatko mora preuzeti svoj dio odgovornosti za dobro funkcioniranje društva
Ususret 5. jubilarnoj manifestaciji Znanost za mlade napravili smo intervju s dr.sc. Sašom Cecijem.
SAMOPOZITIVNO: Nuklearni si fizičar, radiš na Institutu Ruđer Bošković, često istupaš u javnosti i na društvenim mrežama, promičeš znanost na svoj osebujan i svima prihvatljiv način, pišeš blogove, vodiš TV emisiju, predvodiš prosvjede, otac si, suprug, ima li nešto da smo propustili i kad sve to stigneš?
Jao. Srećom ne radim sve u isto vrijeme. Tijekom doktorskog studija osim bavljenja tim svojim česticama, rezonancijama, držao sam i nastavu na FER-u. Obično bih se pripremao za to preko vikenda. Nakon što sam proveo godinu dana vani na postdoku, više nije bilo nastave pa sam ubrzo u petak ili subotu počeo pisati neka svoja razmišljanja. Pisao sam o svemu i svačemu, najviše o znanosti i pseudoznanosti, a to bi onda objavljivao portal Jutarnjeg kao moj osobni blog – Blesimetar. Godine 2013. počeo sam raditi na TV-u pa sam malo zapostavio Blesimetar, ali većina tekstova sakupljeni su i objavljeni te godine u istoimenoj knjizi. Nastavio sam i dalje pisati te svoje gluposti na fejsu pa se 2019. skupilo dovoljno materijala da objavim i drugu. Tijekom pandemije je izašao i treći dio Blesimetra u kojem je dio ljetnih postova o fizici (svake godine napišem nekoliko takvih) a dio o pandemiji. Znanstveno mi je to bilo dosta teško razdoblje jer uvijek iskreno i otvoreno pišem pa sam tako iskreno i otvoreno napisao o prevari koju sam naslutio u Hrvatskoj zakladi za znanost. Nisu mi to zaboravili pa su mi namjestili ne samo da ne mogu dobiti financiranje za moja istraživanja, nego su prijetili oduzimanjem financiranja i drugima koji su me htjeli uzeti na svoja. Naša posla. Navodno pušu novi vjetrovi iz tog smjera, ali vjerovat ću tek kad vidim. Novi ljudi u vodstvu Zaklade me potiču da zbog svega podignem i tužbu, ali ja bih radije da se samo malo razjasne uloge nekih ljudi u tome i da se osigura da se takve svinjarije više nikad nikom ne mogu tako olako događati. Zahvaljujući prethodnoj garnituri ja sam imao nešto više vremena za druge aktivnosti pa sam prihvatio ponudu Sindikata da se kandidiram za neke pozicije tamo i Hrvatskog fizikalnog društva čiji sam sad predsjednik. Doduše, bolje da ne pričam o tome što su nam tamo izveli majstori iz Ministarstva znanosti – uspješno su ugasili fizikalno društvo staro 31 godinu. Bilo kako bilo, i taj razvoj događaja mi je stvorio više slobodnog vremena. Plan je bio da potaknemo nastavnike fizike da se više uključe u promociju znanosti, da studenti fizike aktivnije potiču srednjoškolce, a znanstvenici približe moderna istraživanja u fizici nastavnicima kako bi lakše prenijeli interes i ljubav za fiziku svojim učenicima. I sad baš ništa od toga. Jer, Hrvatska. Ali, eto, zato ja imam više vremena.
SAMOPOZITIVNO: Odakle ljubav prema znanosti i postoji li osoba koja te je motivirala i pokrenula u tom smjeru?
Mama je radila u kemijskom laboratoriju u industriji – onaj Chromos, tko se sjeća. I znao sam doći nekad kod nje na posao, na praksu i tako. Bilo mi. Je predobro tamo. A na televiziji su u školskom programu bili botaničar i totalno fora lik David Bellamy, i čudesni Carl Sagan sa svojim Kozmosom. Obožavao sam sve te znanstvene serije, a najviše me prema fizici privukao naš nastavnik u osnovnoj, Neven Matijević. Davao nam je neke lude zadatke, ne teške računski, nego je oko svakog samo trebalo malo promisliti. I tako sam uz sve te stvari zavolio kemiju i fiziku i biologiju, a onda je nekako prevladala fizika koju sam i upisao na PMF-u u Zagrebu. I tako, sad sam tu.
SAMOPOZITIVNO: Što te danas motivira i odakle crpiš istraživačku energiju?
Uvijek iz ljudi s kojima radim (koje su mi tamo rastjerali kad su nam na prevaru oteli projekte) i ljudi koje srećem na znanstvenim konferencijama i suradnjama. Pričamo o tim našim istraživanjima i pokušavamo skužiti što su oni problemi koje drugi ne znaju riješiti i pokušavamo procijeniti je li to zato što su stvarno teški za rješavanje, ili u našoj maloj zajednici postoji neka predrasuda, nešto što svi podrazumijevamo da je, a zapravo nemamo neki dobar argument za to. I tako se dogodilo da smo nekoliko puta naišli baš na takvu stvar, i da smo objavili neke rezultate koji su bili malo neočekivani, pa smo ih objavili u nešto boljim časopisima. Ne zato što je bilo teško, mi nemamo dobre uvjete za rješavanje stvarno teških problema. Mislim, u nekim slučajevima imamo, i neki jako dobro uspijevaju unatoč ovakvim uvjetima, ali ako trebate eksperimentalnu opremu i prostor, može se lako dogoditi da ih ne dobijete baš kad vam najviše trebaju. I onda vam netko drugi, iz neke bogatije zemlje ili kolaboracije, objavi rezultate za ono što istražujete prije vas. Mi teoretičari smo, onako, gerilskom taktikom imali više šanse. I rado smo ih koristili. Pripremam novo istraživanje, možda ovaj put upali pa dobijemo i financiranje. Unatoč tomu što pokušavam riješiti stvarno velik i globalno relevantan problem, opet su mi nevjerojatno motivirani i pametni ljudi na institutu s kojima bih to radio najveća motivacija. Mi ćemo raditi najbolje što možemo pa što ispadne.
SAMOPOZITIVNO: Kako ste se odlučili vratiti iz Amerike u Hrvatsku i smatrate li danas da je to bila dobra odluka?
Tad sam mislio da je katastrofalna. Međutim godinu kasnije krenula je ekonomska kriza i u SAD-u još godinama nije bilo previše šanse za dobiti prihvatljiv posao, a mi bi prešli kao obitelj tamo. Vjerujem da bismo se nekako snašli, ali ipak mi je bilo drago da sam se vratio. Došlo je do dosta promjena i ja sam od 2008. kad sam se vratio do 2013. postao potpuno spreman za samostalan znanstvenoistraživački rad u svom području. A onda se dogodilo prvo veselje s Hrvatskom zakladom za znanost. Bit će da su mi odlučili dati malo više vremena za rad na HRT-ovoj emisiji Treći element. Baš su dragi.
SAMOPOZITIVNO: Jednom si izjavio da je posao znanstvenika komorni posao, što si pri tome mislio i kako ustrajati u istraživačkom radu? Kakav je osjećaj kad dođeš do rezultata koje možete zvanično objaviti?
Većinu novih rezultata mi malo istestiramo na znanstvenim konferencijama, i uvijek pitamo svoje kolege koji nisu na radu, a u našem su ili bliskom području da to malo pogledaju pa nam kažu kako im se čini. Ne znam. Kad završimo taj posao i pošaljemo u časopis, ja obično druge autore pozovem na ručak van i kao malo proslavimo – mi smo svoj dio napravili najbolje što smo znali. A onda kreće borba s recenzentima tako da nam konačna objava rada nakon toga bude više olakšanje nego veselje. Ali svejedno je predivan osjećaj kad vam na znanstvenoj konferenciji priđe netko i kaže da je pročitao vaš rad i nabaci par komentara iz kojih skužite da je on fakat skužio što ste htjeli reći u tom radu. To je, onako, nešto stvarno posebno. I onda ti se da raditi to dalje.
SAMOPOZITIVNO: Koja te životna načela vode kroz život i koje vrijednosti želiš svojoj djeci ostaviti u nasljedstvo?
Ajoj, nemam pojma. Uvijek sam razmišljao o tome kako se to radi, što im moram reći, čime ih udaviti. Kantovim moralnim imperativom, ili onim problemom vagona – pustiti ga da pregazi pet ljudi, ili ga skrenuti na jednog jadnika koji bi inače preživio. Nisam im to znao reći, ali napisao sam sve to u svojim knjigama. Ispalo je da im ni nisam morao govoriti jer klinci ne rade ono što im mi kažemo da rade, nego ono što oni vide da mi radimo. S jedne strane mi je drago, a s druge me samo još više strah za njih. Ali siguran sam da će se snaći nekako.
SAMOPOZITIVNO: Uskoro ćeš gostovati u Vukovaru na manifestaciji Znanost za mlade u Vukovaru na kojoj ćete održati predavanje na temu: „Kako ne odustati od znanosti?“ Što ćeš savjetovati sudionicima i koju poruku ćeš predavanjem poslati?
Nemam još pojma. Ali vozim se s Ivanom Đikićem tamo pa ćemo u tih tri-četiri sata smislit nešto. Imam sto pitanja za njega pa možda nešto i promijenim u svojoj priči dok dođemo tamo. Zasad mi je jasno da se mi znanstvenici moramo promijeniti i malo više javno istupati, da znanosti mediji moraju dati adekvatan prostor prema objektivnoj važnosti najboljeg alata za spoznaju stvarnosti koji imamo, a politika se treba prestati petljati u znanost, davati idiotske izjave i poticati znanstvenike da glume nekakve disidente. Znanstveni konsenzus oko kovida i, ne znam, globalnog zatopljenja je jasan. Ako nekome nije jasan, bojim se da je taj ozbiljno izmanipuliran ili od medija ili od političara ili od nekih interesnih grupa. Znanstvenici ne mogu biti i suci i novinari i političari – svatko mora preuzeti svoj dio odgovornosti za dobro funkcioniranje društva. A nekima još i dan danas trebamo objašnjavati da društvo postoji i da mi živimo u njemu. Da s pravima dolaze i obaveze, da sa slobodama dolaze i ograničenja.
SAMOPOZITIVNO: Kako je moguće da ljudi danas teško prihvaćaju znanstveno utvrđene činjenice?
Kad vam visokopozicionirani političari lupetaju gluposti o znanosti, a njihovi najbliži suradnici potiču viđenije znanstvenike da te gluposti potvrđuju, i onda se još mediji prave da sve to ne vide nego glumataju nekakvu neutralnost pozivajući i normalne odgovorne znanstvenike, i ove malo potaknute, kako da ljudi u tom umjetno stvorenom kaosu sa srcem prihvate znanstvene činjenice. Ali i mi, ljudi, trebali bismo biti malo odgovorniji, a ne uvijek slušati samo one koji nam govore ono što želimo čuti. Da će biti bolje, da tek što nije prošlo, da ne moramo ništa raditi niti mijenjati. Zbog nas takvih svi ovi tako rade, i neodgovorni mediji, i korumpirani znanstvenici, i beskrupulozni političari.
SAMOPOZITIVNO: Gdje se vidiš u budućnosti i kakva nas budućnost po tebi očekuje?
Ako prigrlimo znanost, ako razumijemo da je znanost predivan samokorigirajući proces spoznaje, najbolji za koji znamo, i koji funkcionira unatoč nekim korumpiranim likovima među znanstvenicima (drugi znanstvenici ih skuže brzo i lako) – budućnost nema izbora nego da bude svjetla. No ako ćemo se prepuštati najnižim nagonima kod donošenja odluka i procjena kome ćemo vjerovati, ako ćemo radije odbaciti činjenice nego neke svoje predrasude i svoje lude teorije, onda će nam biti kao sad. Ili još gore.
U svakom slučaju, izbor je naš.
